Aksiologija

Ovaj članak ili neki od njegovih odlomaka nije dovoljno potkrijepljen izvorima (literatura, veb-sajtovi ili drugi izvori). Ako se pravilno ne potkrijepe pouzdanim izvorima, sporne rečenice i navodi mogli bi biti izbrisani. Pomozite Wikipediji tako što ćete navesti validne izvore putem referenci te nakon toga možete ukloniti ovaj šablon.

Aksiologija – (grč. ἄξιος, aksios – vrijedan; logos – nauka) je grana filozofije koja proučava teoriju vrijednosti, ili vrijednosti u najširem smislu i određenju pojma. Njen značaj leži u velikom proširenju koje je dala značenju pojma vrijednosti i u sintezi kojom je omogućila proučavanje različitih pitanja kao što su : ekonomska, pravna, moralna, estetska, itd. Pod aksološkom metodom u pravu podrazumjevamo ukupnost vrijednosnih postavki (principa) i postupaka (sudova) vrednovanja kojima se pozitivno ili negativno ocjenjuju pravni odnosi, pravne norme i samo pravno vrednovanje odnosno pravni poredak u cjelini.

Postavke aksiološke metode u pravu jesu uopćeni stavovi o tome što je ispravno a što neispravno u pravnim odnosima, u pravnim normama i u samom pravnom vrednovanju. Na osnovu tih principa donose se konkretniji vrijednosni sudovi o pravnim pojavama. Te principe možemo svrstati na više načina.

Prvo, postoje postavke, razvijene u općoj aksiologiji, o prirodi samog vrednovanja: o apsolutnom ili relativnom, objektivnom ili subjektivnom, racionalnom ili iracionalnom karakteru vrijednosnih principa i sudova. Te postavke nemaju isključivo opisno-objašnjavajuću funkciju (u protivnom bi bile samo sadržaj filozofske i sociološke metode, kojima uistinu primarno pripadaju), nego pored toga imaju još i preskriptivnu funkciju „traženja“ ili propisivanja da se vrijednosnim principima i sudovima priznaju ili ne priznaju spomenute karakteristike – o čemu ovise u velikoj mjeri ocjenjivanjaljudskog ponašanja općenito i posebno u pravu. Drugu vrstu aksioloških postavki čine principi kojima se na razne načine ocjenjuju društveni odnosi i tvorevine, postojeći ili tek mogući. One određuju uopćeno koji su „ispravni“ a koji „neispravni“ društveni odnosi i tvorevine, izražavajući time više ili manje neposredno položaje, interese i ciljeve pojedinih klasa i drugih društvenih grupa. Tako nastaju, s obzirom na osnovne socijalne sadržaje, vrijednosni principi robovlasničkih, feudalnih, buržoarskih i socijalističkih ideoloških sistema.

Nadalje, svaki ideološko-vrijednosni sistem sadrži veliki broj vrijednosnih principa (i njima odgovarajućih „vrlina“) kojima se ocjenjuju ljudska ponašanja i tvorevine u posebnim oblastima društvenog djelovanja. Takvi su npr. Vrijednosni principi jednakosti, političkih sloboda i javnosti u politici; principi svetosti, milosrđa i pokornosti u religiji; principi dobrote, poštenja i prijateljstva u moralu; principi istinitosti, objektivnosti i sistematičnosti u znanosti, itd. Od svih ovih nespecifičnih pravnih vrijednosnih principa u pravnom poretku nesumljivo su najznačajniji ekonomski i politički principi, a zatim i moralni principi koje pravo znatnim dijelom recipira i osnažuje. No, pored takvog vrednovanja, postoje još i specifični pravni vrijednosni principi, tj. principi vrednovanja koji nastaju i primjenjuju se samo u pravu i utvrđuju ispravne načine organiziranja političko-pravnog poretka i raspodjele društvenih dobara. To su principi mira, pravne sigurnosti, pravednosti, zakonitosti te određenosti i potpunosti sistema pravnih normi.