U razvojnoj psihologiji i moralu, politi i, bioetici i filozofiji, termin autonomija (stgrč. αὐτονομία – autonomia, od αὐτόνομος –autonomos, od αὐτο- auto- = ja, sopstvenost + νόμος – nomos = zakon, u kombinaciji znači "onaj koji sebi daje svoj zakon") je sposobnost donošenja informirane, neprinudne odluke. Autonomne organizacije ili institucije su nezavisne ili samoupravne. Autonomija se takođe može definisati iz perspektive ljudskih resursa, gdje označava (relativno visok) nivo diskrecije koji se daje zaposlenom u njegovom ili njenom radu.[1] U takvim slučajevima, poznato je da autonomija općeniuto povećava zadovoljstvom poslom. Smatra se da samoaktualizirani pojedinci djeluju autonomno od vanjskih očekivanja.[2] U medicinskom kontekstu, poštovanje pacijentove lične autonomije se smatra jednim od mnogih osnovnih etičkih principa u medicini.
Uz autroregulaciju i autoreprodukciju, automnomija je jedno ot tri krucijalna obilježja svih pblika živih sistema, po čemu se razlikuju od nežive prirode.