Inkluzija u obrazovanju se odnosi na model u kojem učenici sa posebnim potrebama većinu ili cijelo vrijeme provode sa učenicima nespecijalnih (općeobrazovnih) potreba. Nastao je u kontekstu specijalnog obrazovanja sa individualizovanim obrazovnim programom ili planom 504 u SAD, a izgrađen je na ideji da je za učenike sa posebnim potrebama efikasnije da imaju pomenuto mješovito iskustvo kako bi bili uspešniji u društvenim interakcijama koje vode daljem uspjeh u životu. Filozofija koja stoji iza implementacije modela inkluzije ne daje prioritet, ali ipak predviđa korištenje posebnih učionica i specijalnih škola za obrazovanje učenika sa smetnjama u razvoju. Modele inkluzivnog obrazovanja na snagu uvode obrazovni administratori s namjerom da se odmaknu od izolovanih modela specijalnog obrazovanja u što većoj mjeri i praktičnoj, a ideja je da je to na društvenu korist kako učenika općeg obrazovanja tako i učenika specijalnog obrazovanja. sposobniji učenici koji služe kao vršnjački modeli i oni manje sposobni kao motivacija za učenike opšteg obrazovanja da nauče empatiju.
Implementacija ovih praksi varira. Škole najčešće koriste model inkluzije za odabrane učenike sa blagim do umjerenim posebnim potrebama.[1] Potpuno inkluzivne škole, koje su rijetke, ne odvajaju programe "općeg obrazovanja" i "specijalnog obrazovanja"; umjesto toga, škola je restrukturirana tako da svi učenici uče zajedno.[2]
Inkluzivno obrazovanje se razlikuje od ' integracijskog ' ili ' mainstreaming ' modela obrazovanja , koji je imao tendenciju da bude zabrinut. Premija se stavlja na puno učešće učenika sa smetnjama u razvoju i na poštovanje njihovih društvenih, građanskih i obrazovnih prava. Osjećaj uključenosti nije ograničen samo na fizičke i kognitivne smetnje, već uključuje i čitav niz ljudske raznolikosti u pogledu sposobnosti, jezika, kulture, spola, starosti i drugih oblika ljudskih razlika.[3] Richard Wilkinson i Kate Pickett napisali su: „na učinak i ponašanje učenika u obrazovnim zadacima može duboko utjecati način na koji se osjećamo, kako nas drugi vide i procjenjuju. Kada očekujemo da nas posmatraju kao inferiorne, čini se da se naše sposobnosti smanjuju." [4] Zbog toga Cilj 4 održivog razvoja Ujedinjenih nacija prepoznaje potrebu za adekvatnom fizičkom infrastrukturom i potrebu za sigurnim, inkluzivnim okruženjem za učenje.[5]
Potpuno inkluzivne škole, koje su rijetke, više ne prave razliku između programa "općeg obrazovanja" i " specijalnog obrazovanja " što se odnosi na debate i savezne inicijative 1980-ih,[6][7][8] kao što je Projekt integracije zajednice [9] i debate o matičnim školama i specijalnom obrazovanju-učionicama za redovno obrazovanje;[10] umjesto toga, škola je restrukturirana tako da svi učenici uče zajedno.[2][11] Svi pristupi inkluzivnom školovanju zahtijevaju administrativne i upravljačke promjene kako bi se prešlo sa tradicionalnih pristupa na osnovno i srednjoškolsko obrazovanje.[12]
Procenat uključenih učenika sa smetnjama u razvoju varira u zavisnosti od mesta i vrste invaliditeta, ali je relativno uobičajen za učenike sa lakšim smetnjama u razvoju i ređe sa određenim vrstama teških smetnji. U Danskoj, 99% učenika sa smetnjama u učenju poput 'disleksije' smješteno je u učionice opšteg obrazovanja.[13] U Sjedinjenim Državama, tri od pet učenika sa poteškoćama u učenju provode većinu svog vremena u učionici opšteg obrazovanja.[14]