Samarica (eng. derrick) je jednostavna dizalica za prekrcaj brodskoga tereta. Samarica se sastoji od kose čelične ili drvene motke (samarica u užem smislu, kadšto grana samarice) kojoj se kraj oslanja na svestrano okretljiv zglob postavljen na jarbolu ili palubi, dok joj je gornji kraj u željenom položaju pridržan užetima s koloturjem (klobučnica). Teret se podiže užetom preko kolotura pri vrhu grane i vitlom. Pri prekrcaju brodskoga tereta samarice obično rade u parovima (udvojene samarice), pri čem je jedna postavljena iznad brodskoga skladišta a druga iznad obale. Kada su izvan uporabe, spuštaju se u vodoravan položaj i pričvršćuju u posebne ležajeve na palubi, ili se dižu u uspravan položaj u ležajeve na jarbolima. Na suvremenim brodovima sve češće se zamjenjuje drugim vrstama dizalica.[1]
Samarica je po svojoj izvedbi jednostavna, što je bilo uzrokom njene rane upotrebe, a svoj procvat je doživjela sredinom 20. stoljeća upotrebom na brodovima, i to najčešće u obliku udvojenih samarica. Samarica se sastoji od nosača samarice (na brodu je to najčešće jarbol) i grane samarice koja nosi teret. Jako uže drži granu ovješenu o nosač, a drugo uže preko koloturnika smještenog pri vrhu grane diže teret. U prapočecima, grana je bila nepomična, samo je visila iznad područja pretovara, a teret se podizao ručnim vitlom ili snagom ljudi i životinja, a istim načinom se i teret pomicao lijevo-desno. Napredak u razvoju samarica je došao s izvedbom s granom koja se mogla zakretati. Time se olakšao pretovar tereta. Sljedeća stavka je bila uvođenje bočnih konopa za zakretanje koji se nazivaju brkovi. U posljednjem koraku razvoja samarica, sva vitla su dobila elektromotore što je znatno ubrzalo i olakšalo rad. Danas su samarice velikim dijelom izbačene iz upotrebe razvojem bržih i jednostavnijih izvedbi dizalica. Svoju primjenu imaju još uvijek kao dizalice za teške terete, iako su i ovdje sve manje u upotrebi.