Dicioni

Dicioni su bili ilirsko pleme, koje je naseljavalo područja od Krke i Zrmanje (na zapadu) pa do današnjeg grahovskog i glamoćkopoljskog i livanjskopoljskog kraja, uključujući i planinu koja se danas zove Ilica. Kroz to područje je prolazila značajna komunikacija na pravcu jugozapad – sjeveroistok, iz doline Krke u riječne doline sliva Une. Izgleda da su Rimljani glavne veze sa unutrašnjosti ovog dijela Balkana imali preko klanca Grab (Rastello di Grab), na relativno niskom prijevoju unutrašnjih Dinarida (n/v 813 m).^[1][2] Južni susjedu sui m bili Delmati, a sjeverni (vjerovatno) Sardeati, na istoku Mezeji (sa kojima su dijelili dio teritorije u porječju Sane), a na zapadu Liburni.^[3][4]

Kao i Mezeji, Dicioni se prvi put spominju u spisima Strabona, koji ih smatra Panoncima. Može se reći da su, za ondašnje prilike, bili veliki narod, sa 239 dekurija, što se procjenjuje kao ekvivalent za 60.000 (po nekima, 47.800) stanovnika.

Prema nekima,^[5] na ovom prostoru je bila granica Panonije i Dalmacije, što bi u prostorno-geografskom smislu moglo odgovarati i današnjem geografskim odnosima na terenu.^{[6] [7]}

Od poznatim ličnosti koje bi se mogle povezati sa tim područjen je prije svih sveti Jeronim (Eusebius Sophronius Hieronymus, Εὐσέβιος Σωφρόνιος Ἱερώνυμος) za kojeg postoji podatak da je rođen u Stridonu (Strido Dalmatiae).^[1][2] Međutim to nije u pouzdano dokazano, pa je moguće da Stridon I nije bio području koje su naseljavali Dicioni. Prema Bojanovskom, moguće je da e na njihovom ili mezejskom teritoriju nalazilo naselje Arduba, a Mesihović smatra da se tu nalazila naseobina naselje Seretion.

Prema Wilkesu, tipska panonska naselja bile su (polu)utvrde na brdu, ograđena kamenim zidom i drvenom palisadom. Kao primjer pominje Pod, pored Bugojna, gdje, između ostalog, locira i Deure. Njihova zavičajna visoravan je bila najprije nastanjena tokom bronzanog doba, ali je zatim bila napuštena oko četiri stoljeća , sve do ranog željeznog doba (oko 700. godine p. n. e.). Visoravanska naseobina (prema nekima, površine 150x100 m) bila je ograđena zemljanim zidom, koji je mogao imati drveni skelet ili pridodna kamena prepreka (u drugoj polovini 4. stoljeća). Stalnu naseljenost potvrđuje najmanje 16, koji potiču do kraja prvog milenija p. n. e. U unutrašnjosti naselja su se ukršlane su se dvije glavne unutrašnje komunikacije (ulice) pod pravim uglom. Iskopavanja na sjeverozapadnim i jugoistočnim četvrtima otkrila su pravilan raspored pravougaonih kuća u mreži ulica. Dokazano je da je svaka kuća imala do tri ognjišta i nekoliko peći ili topionica. Velike količine željezne troske, bronzanog i željeznog otpada, zajedno s kalupima od ilovače i lončićima za topljenje metala , ukazuju na proizvodnju oružja, predmeta za svakodnevnu upotrebu, posuđa i nakita od bronze i željeza, kao i alat za izradu odjeće.^[8]

1. ^ ^{a b} Mesihović S. (2011). Rimski vuk i ilirska zmija – Posljednja borba. Filozofski fakultet, Sarajevo. ISBN 978-9958-625-21-3.
2. ^ ^{a b} Abdić K. (2014). Ilirski narodi sjeverozapadne Bosne i Hercegovine. Filozofski fakultet, Sarajevo.
3. ^ Benac A., Ed. (1986). Bosna i Herzegovina / Bosnia and Herzegovia / Bosnien und Herzegowina. Svjetlost, Sarajevo.
4. ^ Šentija J., Ed. (1977). Opća enciklopedija Jugoslavenskog leksikografskog zavoda, 3: Foc-Iw. Jugoslavenski leksikografski zavod, Zagreb.
5. ^ Dragomir Vukičić; Nevenka Gošić (1985). Collection of papers and materials of the fifth Yugoslav onomastic conference. Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine. str. 75.
6. ^ Spahić M. et al. (2000): Bosna i Hercegovina (1:250.000). Izdavačko preduzeće „Sejtarija“, Sarajevo.
7. ^ Mučibabić B., Ur. (1998): Geografski atlas Bosne i Hercegovine. Geodetski zavod BiH, Sarajevo, ISBN 9958-766-00-0.
8. ^ Wilkes J. J. (1992). The Illyrians. ISBN 0-631-19807-5.