Dio serije članaka o |
islamu |
---|
Islamske svete knjige su vjerski spisi za koje muslimani smatraju da imaju važeći božanski značaj jer ih je napisao Bog (Allah) preko svojih poslanika, uključujući i one koji su prethodili Kur'anu. Među nekoliko vjerskih tekstova koji se smatraju važećim objavama, tri koja se spominju imenom u Kur'anu su Tevrat (arapski za Toru), koji su primili poslanici među Izraelitima; Zebur (Psalmi), koji je primio David; i Evanđelje koje je Isus primio. Osim toga, Kur'an spominje Božije objavljivanje Abrahamovih (Ibrahimovih) i Mojsijevih (Musinih) svitaka.
Muslimani smatraju da je Kur'an, kako je objavljen islamskom poslaniku Muhammedu, Božija konačna objava čovječanstvu, a samim tim i završetak i potvrda prethodnih spisa, kao što je Biblija. Uprkos primarnosti koji muslimani daju Kur'anu u ovom kontekstu, vjerovanje u valjanost ranijih spisa je jedan od šest islamskih stubova vjerovanja. Međutim, za većinu muslimana koji se samoidentificiraju, nivo ovog vjerovanja je ograničen konceptom tahrifa (korupcija prijašnjih objava).
Islamska metodologija tefsir el-Kur'an bi-l-Kitab (arapski: تفسير القرآن بالكتاب) odnosi se na tumačenje Kur'ana sa/kroz Bibliju.[1] Ovaj pristup usvaja prihvatljive arapske verzije Biblije, uključujući Tevrat i Indžil, kako bi rasvijetlio i dodao egzegetsku dubinu čitanju Kur'ana.