Ljudska prava su moralni principi ili norme [1] za određene standarde ljudskog ponašanja i redovno se štite u općinskom i međunarodnom pravu [2] Općenito se shvataju kao neotuđiva,[3] temeljna prava "na koja osoba ima inherentno pravo jednostavno zato što je ljudsko biće" [4] i koja su "svojstvena svim ljudskim bićima",[5] bez obzira na dob, etničko porijeklo, mjesto, jezik, vjeru, etničku pripadnost ili bilo koji drugi status.[3] Primjenjiva su svugdje i u svakom trenutku u smislu univerzalnosti [1] a egalitarna su u smislu da su ista za sve.[3] Smatra se da zahtijevaju empatiju i vladavinu prava [6] i nameću obavezu osobama da poštuju ljudska prava drugih [1][3] i općenito se smatra da ih ne treba oduzimati osim kao posljedicu pravičnog postupka zasnovanog na posebnim okolnostima.[3]
Do kršenja ljudskih prava dolazi kada bilo koji državni ili nedržavni akter prekrši bilo koji od uvjeta UDHR-a ili drugog međunarodnog zakona o ljudskim pravima ili humanitarnom pravu. U pogledu kršenja ljudskih prava zakona Ujedinjenih naroda. Član 39 Povelje Ujedinjenih nacija imenuje Vijeće sigurnosti UN -a (ili imenovano tijelo) kao jedini sud koji može utvrditi kršenja ljudskih prava UN -a.[7] Generalna skupština Ujedinjenih nacija je 10. decembra 1948. donijela i proglasila Univerzalnu deklaraciju o ljudskim pravima. Poslije ovog istorijskog čina Skupština je pozvala sve države članice da objave tekst Deklaracije i da pomognu da se on rasprostrani, prikaže, čita i objašnjava naročito u školama i drugim vaspitnim ustanovama, u svim zemljama ili teritorijama bez razlike na njihov politički status.
Zvanični tekst Deklaracije može se dobiti na šest zvaničnih jezika Ujedinjenih nacija: arapskom, engleskom, francuskom, kineskom, ruskom i španskom.