Tačnost podataka u ovom članku je osporena. |
Nacionalnost je pravni odnos između osobe i države.[1] Nacionalnost obično pruža određenu zaštitu osobi od strane države, te neke obaveze te osobe prema državi. Ta prava i dužnosti se razlikuju od zemlje do zemlje.[2] Pojam nacionalnost se tehnički i pravno razlikuje od pojma državljanstvo, iako u većini modernih zemalja vrijedi da svi oni koji imaju nacionalnost određene zemlje postaju i državljani te zemlje.[1]
Nacionalnost pruža državnu nadležnost nad osobom i pruža osobi zaštitu od strane države. Najveća razlika od državljanstva je ta ljudi koji posjeduju državljanstvo imaju pravo učestvovati u političkom životu države, kao što je glasanje ili kandidiranje na izborima, za razliku od onih koji imaju samo njenu nacionalnost.
Pridjev nacionalni može opisivati i državljane (građane) i ne-državljane (ne-građane ili apatride). Po običaju i međunarodnim konvencijama, pravo svake države je da odluči ko će imati njenu nacionalnost.[3] Takve odluke su dio zakona o nacionalnosti. U nekim slučajevima, određivanje nacionalnosti je također regulirano javnim međunarodnim zakonom – primjer je pakt o osobama bez državljanstva i Evropska konvencija o nacionalnosti.
U engleskom jeziku, ista riječ se koristi u smislu etničke grupe (grupa ljudi koji dijele zajednički etnički identitet, jezik, kulturu, porijeklo, historiju i sl.). Ovo značenje nacionalnosti nije definirano političkim granicama ili posjedovanjem pasoša i uključuje i nacije koje nemaju suverenu državu (kao što su Škoti, Velšani, Englezi, Baski, Kurdi, Tamili, Inuiti i Maori).
Pojedinci se mogu smatrati vlasnicima nacionalnosti grupa sa autonomnim statusom, a koje su prepustile određena prava nekoj višoj vladi. Član 15. Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima navodi da "svako ima pravo na nacionalnost" i da "niko ne smije biti proizvoljno lišen svoje nacionalnosti niti prava da promijeni nacionalnost".
|access-date=
zahtijeva |url=
(pomoć)