Nova nauka | |
---|---|
Autor | Giambattista Vico |
Originalni naziv | Scienza Nuova |
Datum izdanja | 1725 |
Nova nauka (Scienza Nuova) jest djelo italijanskog filozofa Giambattista Vica.[1][2] U svom fundamentalnom djelu "Nova nauka", filozof Giambattista Vico,[3] razmatra historiju kao nužan uzročno-posljedični, determinantni, odnos i proces. Njegova razmatranja historijske stvarnosti nisu špekulativnog (metafizičkog) karaktera, jer on putem indukcije i dedukcije, racionalno razmatra historijske i kulturne činjenice antike i feudalizma, pa dolazi do poimanja historije kao imanentne nužnosti koja se odvija kroz tri temeljne faze:
Značajno je što je Vico utvrdio uzročno-posljedične zakone historijskih procesa,[2] političke i ekonomske determinizme. Prema njemu, historija nija rezultanta individualnog, transcendentalnog, metafizičkog, stanja nego je nužan razvojni proces. Prema ovome se odbacuje stajalište da je historija ponavljanje jednog te istog, nego je riječ o nužnom, uzročno-posljedičnom procesu koji vodi progresu. Zato on historijsko razdoblje završava sa "opće-ljudskom epohom", gdje je čovjek emancipiran od same nužnosti, od prirode za koju je bio vezan i nužnosti teoloških sila koje su određivale njegovu egzistenciju. Po ovom stajalištu, da historijski proces ima imanentne zakonitosti, Vico napušta teološko-metafizičko poimanje historije, pa se na taj način distancira i od same filozofije historije.
Vico je poznat i po tome što je naučno utvrdio socijalne, kulturne, antropološke korijene mita i drugih kulturnih fenomena.