Selefijski pokret, koji se naziva i selefistički pokret, selefije i selefizam, predstavlja reformski ogranak ili revivalistički [1] pokret unutar sunitskog islama koji se u Egiptu razvio krajem 19. vijeka kao odgovor na zapadnoevropski imperijalizam. Korijene je imao u vehabijskom pokretu u 18. vijeku koji je nastao u regiji Nedžd moderne Saudijske Arabije. Ona se zalagala za povratak tradicijama selefa, prve tri generacije muslimana, koje su propovijedali kao neuređeni, čisti oblik islama. Te generacije su uključivale islamskog poslanika Muhammeda i njegove drugove (ashabe), njihove nasljednike (Tabiini) i nasljednike nasljednika (Taba Tabi'in).
Selefistička doktrina temelji se na osvrtu na rane godine religije kako bi shvatila kako savremeni muslimani trebaju prakticirati svoju vjeru. Oni odbacuju vjersku inovaciju ili bid'ah i podržavaju provedbu šerijata (islamskog zakona). Pokret se često dijeli u tri kategorije: najveća skupina su puristi (ili tihi), koji izbjegavaju politiku; druga najveća grupa su aktivisti, koji se bave politikom; treća grupa su džihadisti, koji čine manjinu i zagovaraju oružanu borbu za obnavljanje ranog islamskog pokreta.[2]