Seneka

Seneka, Lucije Anej (latinski: Lucius Annaeus Seneca) [lu:'ki·us an:ại'us se'neka]; nazivan Seneka Filozof ili Seneka Mlađi), rimski filozof i književnik (Korduba, danas Córdoba, 4. p. n. e - 65).

U Rimu studirao retoriku i filozofiju i ubrzo se istaknuo kao pravnik, jedan od najvećih moralista i senator. Prognan od Kaligule i Klaudija, vratio se 49. iz progonstva na Korzici kako bi postao Neronov odgojitelj, a poslije i savjetnik. Premda se povukao s dvora da bi se posvetio književnosti, bio je optužen za urotu protiv cara i prisiljen na samoubojstvo. Kako je djelovao u doba okrutnoga samovlađa, svim se silama trudio potaknuti suvremenike na moralan život: moralne su pobude osnovni pokretač njegova filozofskog i književnoga djela. Stoički se značaj njegove misli ogleda u jedinstvenoj zadaći filozofije da odgaja i istražuje vrline. Polazeći od čovjekove moralne slabosti, smatrao je da čovjek poglavito mora održavati ćudorednu strogost prema samomu sebi kako bi mogao steći osjećaj blagosti i sućuti za bližnje. Najviša je krjepost vjernost samomu sebi. U sačuvanim moralno-filozofskim proznim spisima nastalima u šestom desetljeću I. stoljeća (npr. O blagosti – De clementia; O dobročinstvima – De beneficiis; Dijalozi – Dialogi; O gnjevu – De ira; O blaženu životu – De beata vita; Prirodoznanstveni problemi – Naturales quaestiones), neke su od odlika njegova sjajnog »novoga« stila, otklona od Ciceronova »staroga« stila.

Glasovita su njegova 124 sačuvana pisma (Ćudoredna pisma Luciliju – Epistulae morales ad Lucilium), tj. filozofski eseji iz područja praktične etike. Odlikuju se kratkim, dotjeranim rečenicama, duhovitim sentencijama ili neočekivanim antitetičkim obratima, poantom na kraju odjeljaka, prodorom pjesničkoga jezika u prozni izraz, a proznih i retoričkih izraza u pjesnički jezik i sl. Sačuvalo se i njegovih devet tragedija s temama iz grčke tradicije, osobito Euripida. Njegove tragedije vrlo vjerojatno nisu bile namijenjene izvođenju na sceni već javnomu recitiranju, što pokazuje njihova struktura (jednoličnost radnje, plošnost likova, nerijetko sofistički dijalozi, patetički monolozi, opisi prizora užasa, ubojstava, magijskih obreda i sl.). Nakon smrti cara Klaudija (54), napisao je duhovitu i oštru menipsku satiru Pretvorba božanskoga Klaudija u tikvu (Apocolocyntosis divi Claudii; drugi naslovi Šala o Klaudijevoj smrti – Ludus de morte Claudii ili Klaudijeva apoteoza u satiri – Claudii apotheosis per saturam), što je bila autorova osveta za osmogodišnje progonstvo. Senekino je djelo snažno utjecalo na talijansku renesansnu dramu, W. Shakespearea, P. Calderona, L.V. de Camõesa, francusku klasicističku tragediju (P. Corneille, J. Racine), Voltairea, V. Alfierija, A. Artauda i dr.^[1]

1. ^ Kragić, Bruno, ured. (2001). "Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje". Zagreb: Leksikografski zavod Miroslav Krleža. Pristupljeno 25. 1. 2023.