Stoicizam

Poprsje Zenona Kitijskog, koji je smatran začetnikom stoicizma

Stoicizam je škola helenističke filozofije koja je cvjetala u staroj Grčkoj i starom Rimu.[1] Stoici su vjerovali da je vježbanje vrline dovoljno za postizanje eudemonije: dobro proživljenog života. Stoici su identifikovali put do postizanja eudemonije sa životom koji su proveli praktikujući četiri vrline u svakodnevnom životu: mudrost, hrabrost, uzdržljivost ili umjerenost, te pravednost i život u skladu s prirodom. Osnovao ga je Zenon Kitijski oko 300. godine p.n.e. na antičkoj Agori u Atini.

Pored Aristotelove etike, stoička tradicija čini jedan od glavnih temeljnih pristupa etici vrline. Stoici su posebno poznati po učenju da je "vrlina jedino dobro" za ljudska bića i da vanjske stvari, kao što su zdravlje, bogatstvo i zadovoljstvo, same po sebi nisu dobre ili loše (adiafora) već imaju vrijednost kao "materijal za vrlinu na koju treba djelovati". Mnogi stoici — kao što su Seneka i Epiktet — naglašavali su da bi mudrac bio emocionalno otporan na nesreću, budući da je "vrlina dovoljna za sreću". Stoici su također smatrali da određene destruktivne emocije proizlaze iz grešaka u prosuđivanju, i vjerovali su da ljudi trebaju težiti održavanju volje (prohairesis) koja je "u skladu s prirodom". Zbog ovoga, stoici su smatrali da najbolji pokazalac filozofije pojedinca nije ono što je osoba rekla, već kako se osoba ponašala.[2] Da bi živjeli dobrim životom, morali su razumjeti pravila prirodnog poretka jer su vjerovali da je sve ukorijenjeno u prirodi.

Stoicizam je cvjetao u rimskom i grčkom svijetu sve do 3. vijeka nove ere, a među njegovim pristalicama bio je i poznati car filozof Marko Aurelije. Doživjeo je pad nakon što je kršćanstvo postalo državna religija u 4. vijeku nove ere. Od tada je doživio preporod, posebno u renesansi (neostoicizam) i u savremenoj eri (moderni stoicizam).[3]

Poznata miskoncepcija stoicizma je da njegove pristalice nastoje pokušati potisnuti svoje emocije, ali to nije tačno. Stoici ističu važnost prihvatanja emocija, ali i činjenice da potiču iz utisaka, te da ih osoba treba nastojati kontrolisati.

  1. ^ "Stoicism". Britannica.
  2. ^ Sellars, John (2006). Stoicism. str. 32.
  3. ^ Becker, Lawrence (2001). A New Stoicism. Princeton University Press.

Developed by StudentB