Dio serije članaka o |
Epistemologiji |
---|
Znanje je sve ono što je poznato. Kao i kod sličnih pojmova, kao što su istina, vjera i mudrost, nema egzaktne definicije znanja, oko koje bi se složili svi naučnici, ali postoji veliki broj teorija, kao i debata, oko prirode znanja.
Sticanje znanja uključuje kompleksne kognitivne procese: percepciju, učenje, komunikaciju, asocijaciju i rezonovanje. Termin znanje se, također, koristi da se izrazi sigurno razumijevanje subjekta, sa mogućnosti da se njime (znanjem) poslužimo u određene svrhe.
Znanje' se može definisati kao svijest o činjenicama ili kao praktične vještine, a može se odnositi i na poznavanje predmeta ili situacija. Poznavanje činjenica, koje se naziva i propoziciono znanje, često se definiše kao istinsko vjerovanje koje se razlikuje od mišljenja ili nagađanja na osnovu opravdanja. Dok među filozofima postoji široko slaganje da je propoziciono znanje oblik istinskog vjerovanja, mnoge kontroverze u filozofiji fokusiraju se na opravdanje: da li je ono uopće potrebno, kako ga razumjeti i da li je potrebno još nešto osim njega. Ove kontroverze su se pojačale zbog niza misaonih eksperimenata Edmunda Gettiera i izazvale različite alternativne definicije. Neki od njih poriču da je opravdanje neophodno i zamjenjuju ga, na primjer, pouzdanošću ili ispoljavanjem kognitivnih vrlina. Drugi tvrde da je opravdanje potrebno, ali formulišu dodatne zahtjeve, na primjer, da nema narušitelja vjerovanja ili da osoba ne bi imala vjerovanje da je lažno.
Znanje se može proizvesti na mnogo različitih načina. Najvažniji izvor empirijskog znanja je percepcija, koja se odnosi na upotrebu čula. Mnogi teoretičari također uključuju introspekciju kao izvor znanja, ne o vanjskim fizičkim objektima, već o vlastitim mentalnim stanjima. Drugi izvori o kojima se često raspravlja uključuju pamćenje, racionalnu intuiciju, zaključivanje i svjedočanstvo. Prema fundacionalizmu, neki od ovih izvora su osnovni u smislu da mogu opravdati vjerovanja bez ovisnosti o drugim mentalnim stanjima. Ovu tvrdnju odbacuju koherentisti, koji tvrde da je za znanje neophodan dovoljan stepen koherentnosti svih mentalnih stanja vjernika.
Istražuju se mnogi različiti aspekti znanja i ono igra ulogu u različitim disciplinama. To je primarni predmet u oblasti epistemologije, koja proučava ono što znamo, kako to saznajemo i šta znači znati nešto. Problem vrijednosti znanja tiče se pitanja zašto je znanje vrijednije od pukog istinskog vjerovanja. Filozofski skepticizam je kontroverzna teza da nam nedostaje bilo kakav oblik znanja ili da je znanje nemoguće. Formalna epistemologija proučava, između ostalog, pravila koja regulišu kako se znanje i srodna stanja ponašaju i u kakvim odnosima stoje jedno prema drugom. Nauka pokušava da stekne znanje koristeći naučnu metodu koja se zasniva na ponovljivom eksperimentisanju, posmatranju i mjerenju. Mnoge religije smatraju da ljudi treba da traže znanje i da je Bog ili božansko izvor znanja.