Ahemenidsko Carstvo (perzijski: هخامنشیان, staroperzijski: Haxâmanešiyan) bilo je prvo Perzijsko Carstvo koje je od 550. do 330. pr. Kr. obuhvaćalo prostor Velikog Irana, odnosno druga iranska carska dinastija (nakon Medijskog Carstva). Na vrhuncu svoje moći iransko Ahemenidsko Carstvo protezalo se na 10,7 milijuna km² što ga čini najvećim carstvom u povijesti starog vijeka. Također, carstvo je u to doba obuhvaćalo oko 46% svjetske populacije.
Ahemenidsko Perzijsko Carstvo osnovao je Kir Veliki koji ga je proširio na veći dio azijskog dijela Bliskog istoka, dok su ga njegovi nasljednici Kambiz II. i Darije Veliki proširili i na Afriku odnosno Europu, što ga čini prvim carstvom koje se protezalo na tri kontinenta. Teritorij carstva osim Irana obuhvaćao je dijelove današnje Indije i Pakistana, područja Središnje Azije, Male Azije, Trakije, veći dio obala Crnog mora, Mezopotamiju, sjever Arapskog poluotoka, Levant, Siriju, te sjeveroistočni dio Afrike uključujući Egipat, Libiju, Sudan i Etiopiju.
U zapadnoj povijesti ahemenidsko Perzijsko Carstvo ostalo je najviše upamćeno po grčko-perzijskim ratovima, uspješnom modelu Kirove odnosno Darijeve centralizirane administracije,[1] bogatoj umjetničkoj ostavštini, oslobađanju Židova iz babilonskog ropstva, toleranciji vjerskih manjina, te prvom pisanom spomeniku o ljudskim pravima (Kirov cilindar). Ahemenidsko Carstvo doživljava pad početkom 4. stoljeća pr. Kr., te ga 330. pr. Kr. osvaja Aleksandar Makedonski.