Albert Camus | |
---|---|
Rođenje | 7. studenoga 1913. Mondovi, Alžir |
Smrt | 4. siječnja 1960. Villeblevin, Francuska |
Književni period | egzistencijalizam, teorija apsurda |
Važnija djela | |
Nagrade | |
Portal o životopisima |
Albert Camus (Mondovi, 7. studenoga 1913. – Villeblevin, 4. siječnja 1960.), francuski književnik i filozof, dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1957. godine. Poznat je po karakterističnom stilu pisanja i tematikama svojih djela. Čitav njegov opus temelji se na ideji apsurda ljudske egzistencije. Modernog čovjeka naziva bludnim, ciničnim monstrumom, a kao suprotnost svijetu današnjice evocira antičku Grčku, koja je "u svemu znala naći pravu mjeru".
Iako je često vezan i uz egzistencijalizam, Camus je odbijao tu povezanost. No, u drugu ruku, Camus u svom eseju Pobunjeni čovjek piše da se cijeli svoj život borio protiv filozofije nihilizma. Njegova religioznost također je bila čestom temom, a sam je u jednoj od svojih knjiga napisao: Ne vjerujem u boga "i" nisam ateist.
Godine 1949. Camus je, prema knjizi Albert Camus, une vie Olivera Todda, unutar Pokreta Revolucionarne unije osnovao Skupinu za međunarodne veze koja se protivila ateističkim i komunističkim tendencijama Bretonova nadrealizma. Kada mu je 1957. uručena Nobelova nagrada, Camus je bio drugi najmlađi primatelj (nakon Rudyarda Kiplinga), prvi primatelj rođen u Africi, a nakon njegove smrti postao je nobelovac koji je nakon dobivanja nagrade najkraće živio (samo 3 godine). Kada je tijekom ceremonije dodjele u Stockholmu držao govor, izjavio je: Smatram da je nagradu trebao dobiti Malraux. Kada je to čuo sam Malraux, uzvratio je: Camusova izjava služi nam obojici na čast.[1]
Camus je preferirao da se na njega gleda kao na čovjeka i kao na mislioca, a ne kao na pripadnika nekog nauka ili neke ideologije. Ljudi su mu bili draži od ideja. Svejedno, bio je vrlo politički aktivan, često pišući za socijalističke i anarhističke publikacije poput Le Libertaire ("Slobodar"), La Révolution prolétarienne ("Proleterska revolucija"), i Solidaridad Obrera ("Radnička Solidarnost").[2] Camus je kao anarhist oduvijek bio glasni protivnik svake vrste autoriteta, eksploatacije, privatnog vlasništva i centralizirane države.[3]
Camus je odbijao poveznice s egzistencijalizmom. U jednom intervjuu iz 1945., Camus zaključuje: