Carl Friedrich Gauss | |
Rođenje | 30. travnja 1777. Braunschweig, Njemačka |
---|---|
Smrt | 23. veljače 1855. Göttingen, Njemačka |
Državljanstvo | Nijemac |
Polje | matematika, fizika |
Institucija | Sveučilište u Göttingenu |
Alma mater | Sveučilište u Helmstedtu |
Akademski mentor | Johann Friedrich Pfaff |
Istaknuti studenti | Bernhard Riemann, Christian Heinrich Friedrich Peters, Johann Franz Encke, Johann Peter Gustav Lejeune Dirichlet, Gustav Robert Kirchhoff |
Poznat po | Gaussova raspodjela, Gaussov zakon električnoga polja Gaussov zakon magnetskoga polja Gaussov algoritam Gaussovi cijeli brojevi Gaussov sustav jedinica Gaussova krivulja Jednadžba optičke leće |
Istaknute nagrade | Copleyjeva medalja (1838.) |
Portal o životopisima |
Johann Carl Friedrich Gauß, lat. Carolus Fridericus Gauss, (Braunschweig, 30. travnja 1777. – Göttingen, 23. veljače 1855.) bio je njemački geodet, matematičar, fizičar i astronom. Ubraja se među najznačajnije matematičare. Izvanrednu je matematičku darovitost pokazao već u djetinjstvu, a prve znanstvene rezultate postigao kao student matematike u Göttingenu.
U vezi s teorijom dijeljenja kruga riješio je 1796. problem konstrukcije pravilnih mnogokuta ravnalom i šestarom. Dokazao je da se za neki prosti broj n može na taj način konstruirati pravilni n-terokut onda i samo onda kada je n takozvani Fermatov prosti broj, to jest broj oblika , a kao takvi danas su poznati samo 3, 5, 17, 257 i 65 537.
Promaknut je 1799. na temelju doktorske disertacije u kojoj je dokazao tzv. fundamentalni teorem algebre. Djelom Istraživanja u aritmetici (lat. Disquisitiones arithmeticae, 1801.) postavio je osnove suvremenoj teoriji brojeva. Njegova Opća istraživanja zakrivljenih ploha (lat. Disquisitiones generales circa superficies curvas, 1828.) nova su etapa u razvoju diferencijalne geometrije i osnova njezina napretka sve do danas. U tome djelu uvodi sustavnu upotrebu parametarskoga predočenja ploha, dvije osnovne kvadratne forme, sferno preslikavanje i na temelju toga pojam zakrivljenosti u točki plohe.
Dokazan je i osnovni teorem o invarijantnosti zakrivljenosti plohe pri njezinu izometričkom preslikavanju (lat. Theorema egregium). Značajan je i njegov prilog teoriji pogrešaka pri mjerenju, izložen kao teorija najmanjih kvadrata u djelu Teorija kombiniranja uz najmanje pogreške opažanja (lat. Theoria combinationis observantium erroribus minimis obnoxiae, I–III, 1821. – 1826.), prema kojoj je najpogodnija vrijednost mjerene veličine ona za koju je zbroj kvadrata pogrešaka najmanji.
Otkrića nastala prilikom proučavanja Zemljinoga magnetskoga polja izložio je u djelu Opća teorija magnetizma Zemlje (njem. Allgemeine Theorie des Erdmagnetismus, 1839.). Primjenjivao je matematiku na opisivanje električnih i magnetskih pojava (primjerice, Gaussov zakon za magnetsko polje i Gaussov zakon za električno polje). Bavio se optikom (Gaussova aproksimacija). Osobito su značajna njegova istraživanja u području osnova geometrije, premda o tome nije ništa objavio. Još i prije N. I. Lobačevskoga i Jánosa Bolyaia spoznao je logičku mogućnost geometrije različite od Euklidove i otkrio u njoj niz osnovnih činjenica.
Posmrtno objavljena njegova znanstvena ostavština potaknula je zanimanje za neeuklidsku geometriju i pridonijela njezinu bržemu razvoju. Po njemu su nazvani krater na Mjesecu i planetoid (1001 Gaussia).[1]