Cirus

Nebo prekriveno oblacima cirusima (gore u sredini i gore desno se vide cirokumulusi).
Nebo prekriveno oblacima cirusima koji prelaze u cirokumuluse.
Prema morfološkoj klasifikaciji (prema visini i obliku) postoje 4 osnovne porodice oblaka: visoki oblaci, srednji oblaci, niski oblaci i oblaci velikog okomitog prostiranja.

Cirus (lat. cirrus: kovrčica, međunarodna kratica Ci) je visoki oblak u obliku bijelih vlakana, bjeličastih pločica ili koprena. Prema obliku može biti castellanus (poput dvorca s tornjevima), fibratus (vlaknast), floccus (poput pramena vune), spissatus (zgusnut) i uncinus (kukičast). Tanak je i ne baca sjenu. Mogu biti debeli nekoliko stotina metara do 1-2 km. Sastavljen od ledenih kristalića od 0,01 - 0,1 mm. Pojavljuje se u umjerenim zemljopisnim širinama na visini između 5 i 13 kilometara. Cirus ne daje oborine.[1][2]

Cirusi su ledeni, paperjasti oblaci, vlaknastog, koprenastog ili čupavog izgleda s bijelim, često svilenkastim sjajem. Oblačne niti su katkad ravne, katkad nepravilne i zakrivljene, a katkad zamršeno isprepletene. Krajem dana, neposredno nakon zalaska Sunca, oni mijenjaju boju u narančastu, žutu, ružičastu i konačno postaju sivi. Oni nikad ne daju oborinu. Kondenzirani trag koji ostavljaju zrakoplovi što lete na velikim visinama, zapravo su vrsta cirusnih oblaka. Trag se stvara kad se vodena para koju ispušta zrakopolov smrzava u ledene kristaliće. Cirusi su razdvojeni oblaci u obliku bijelih ili bjeličastih niti, pramenova, vlakana, banaka ili pruga. Pramenovi su ponekad i zamršeni.

  1. cirus. Hrvatska enciklopedija. Leksikografski zavod Miroslav Krleža. 2018.
  2. Gelo, Branko, Opća i pomorska meteorologija, 1. izd., Sveučilište u Zadru, Zadar, 2010., ISBN 978-953-7237-69-1, str. 169.

Developed by StudentB