Crkveni latinski jezik

Crkveni latinski ili crkvenolatinski jezik (lat. Lingua Latina ecclesiastica) inačica je latinskoga jezika kojom se služi u Katoličkoj Crkvi i koji je njezin službeni jezik jer je kao jezik „univerzalan, nepromjenjiv i nije razgovoran” (Offιciorum omnium, br. 14).^[1] Jedinstvenoga je leksika.^[2] Jezik je Crkvenih dokumenata, Crkvene povijesti, kanonskog prava i katoličke liturgije rimskog obreda (Tridentska misa).

Može se podijeliti na:

• klasični crkvenolatinski (Latinitas ecclesiastica classica), koji se razvijao pod utjecajem Rimskog Carstva (najviše Cicerona) i kojim su pisali Lav Veliki, sveti Augustin, sveti Ambrozije i sveti Jeronim (Vulgata),
• srednjovjekovni crkvenolatinski (Latinitas ecclesiae mediaevalis), kojim su pisali skolastici, Toma Akvinski, sveti Bonaventura i ini,
• novovjekovni crkvenolatinski (Latinitas ecclesiastica post medium aevum), u uporabi od 15. stoljeća i pod utjecajem renesanse te
• suvremeni (moderni) crkvenolatinski (Latinitas ecclesiastica moderna), jezik teologije do Drugoga vatikanskog sabora i oblik kojim su pisali Ivan Pavao II. i Benedikt XVI..

Latinski jezik obvezni je dio humanističkog dijela obrazovanja svakog sjemeništarca, bogoslova ili redovničkog kandidata (Summi Dei Verbum, br. 4; Optatam totius, br. 13).^[1]

1. ↑ ^{a b} Tkalac, Antonio: Što Crkva govori o latinskom jeziku? ofm.hr. Juniorat Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda. Objavljeno 4. veljače 2021.
2. ↑ Latinski: službeni jezik Katoličke Crkve KTA BK BiH. Objavljeno 23. siječnja 2010.