Drugi svjetski rat

Drugi svjetski rat

Konferencija u Jalti 1945. – Konferencija održana u Jalti u kojoj su se glavni vođe pobjedničkih Saveznika Churchill, Roosevelt i Staljin dogovarali o podjeli svijeta nakon rata.
Vrijeme 1. rujna 1939.2. rujna 1945.[1]
6 godina, i 1 dan
Lokacija Europa, Afrika, Jugoistočna Azija, Pacifik, Sredozemlje i Bliski Istok
Ishod Saveznička pobjeda.
Casus belli Njemačka invazija Poljske 1. rujna 1939.;
Britanska i francuska objava rata Trećem Reichu 3. rujna 1939.
Sukobljeni
Saveznici:

Ujedinjeno Kraljevstvo
SSSR (od 1941.)
SAD
Republika Kina
Flag of the Chinese Communist Party Kineski komunisti
NOVJ
Flag of Poland (1928–1980) Poljska
Grčka
Slobodna Francuska
više...

Sile Osovine:
Njemačka
Japan
Italija
Višijska Francuska
Mađarska
Bugarska
Rumunjska
Norveška
NDH
Nedićeva Srbija
Četnici (od 1942/1943.)[2][3]
više...
Vođe
Winston Churchill
Clement Attlee
Bernard Montgomery
Josif Staljin
Vjačeslav Molotov
Georgij Žukov
Franklin Roosevelt
Harry S. Truman
George Marshall
Dwight Eisenhower
Douglas MacArthur
Čang Kaj-šek
Flag of the Chinese Communist Party Mao Ce Tung
Josip Broz Tito
Flag of Poland (1928–1980) Edward Rydz-Śmigły
ELAS flag Markos Vafiadis
Charles de Gaulle
Adolf Hitler
Karl Dönitz
Hermann Göring
Heinrich Himmler
Wilhelm Keitel
Alfred Jodl
Hirohito
Hideki Tojo
Isoroku Yamamoto
Benito Mussolini
Miklós Horthy
Vidkun Quisling
Philippe Pétain
Ion Antonescu
Ante Pavelić
Milan Nedić
Draža Mihailović
Posljedice
Poginulih vojnika:
17,000.000
Poginulih civila:
33,000.000
Ukupno:
50,000.000
Poginulih vojnika:
8,000.000
Poginulih civila:
4,000.000
Ukupno:
12,000.000

Drugi svjetski rat (1. rujna 1939.2. rujna 1945.) je bio međunarodni oružani sukob koji je izbio 21 godinu nakon Prvoga svjetskog rata. Vođen je na svim kontinentima osim Antarktike i na svim svjetskim oceanima, a u njemu su sudjelovale gotovo sve države koje su tada postojale.

Nakon što su Paktom Ribbentrop-Molotov i njegovim tajnim protokolom od 23. kolovoza 1939. godine (dan kojega je 2008. godine Europski parlament odredio Europskim danom sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima[4][5]) Treći Reich i Sovjetski Savez bili dogovorili podjelu dijelova Srednje i Istočne Europe, već 1. rujna 1939. godine Njemačka napada Poljsku; taj dan slovi kao početak II. svjetskoga rata.

Sovjetski Savez se pridružuje napadačkim aktivnostima 14. – 17. rujna 1939. godine, okupiravši oko pola teritorija Poljske (ti se teritoriji do danas nalaze u sastavu Bjelorusije i Ukrajine), te cjelokupne teritorije Latvije i Estonije.

U svibnju i lipnju 1940. godine Njemačka munjevitim ratom (inovativni oblik rata omogućen masovnim i koncentriranim korištenjem zračnih i oklopnih snaga, radio-komunikacija, te masovnim korištenjem automobilskog/kamionskog prijevoza) vojno slama Nizozemsku, Belgiju (preko 600 000 belgijskih vojnika, tj. približno petinu svih muškaraca u toj zemlji, bilo je zarobljeno nakon 18 dana rata; oko 70 000 njih će preostali dio rata provesti u njemačkom zarobljeništvu) i – na opće zaprepaštenje – velesilu Francusku (okupiravši prije toga u travnju 1940. god. Dansku i Norvešku), te 14. lipnja 1940. godine osvaja Pariz. Sovjetski Savez baš toga dana zahtijeva od Litve bezuvjetnu predaju, te odmah 15. lipnja vojno okupira i tu baltičku državu; prema prethodnomu dogovoru, ostavlja Njemačkoj nekoliko litavskih graničnih pokrajina. Prije kraja ljeta – opet u skladu s odredbama Pakta Ribbentrop-Molotov iz 1939. godine – Hitler i Staljin dijele državni teritorij Kraljevine Rumunjske: Sovjetski savez zauzima vojnom invazijom 28. srpnja 1940. od te zemlje Moldaviju (nakon raspada SSSR-a, Moldavija je neovisna država s rumunjskim kao službenim jezikom) i Sjevernu Bukovinu (danas u Ukrajini), a Njemačka „sprječava” invaziju Mađarske na Rumunjsku prisiljavanjem Rumunjske na ustupanje područja Sjeverne Transilvanije (približno veličine današnje Hrvatske, tada s oko 2,5 milijuna stanovnika) Mađarskoj, te u preostalom dijelu Rumunjske postavlja marionetski režim na čijemu je čelu general Ion Antonescu. Opskrba s Rumunjskih naftnih polja od ključnoga je značenja za Sile osovine, koje britanska pomorska blokada odsijeca od potrebnoga dotoka nafte iz inih područja, izuzev od nafte koja još uvijek dolazi s bogatih polja u Sovjetskom Savezu, te dijelom iz Irana, do kojega se može doći kopnenim putem preko neutralne Turske.

Nakon pobjede nad Francuskom, Njemačka ne uspijeva u zračnoj Bitki za Britaniju 1940. godine ostvariti zračnu nadmoć potrebnu za invaziju na Britaniju; na moru, Britanska mornarica potvrđuje svoju premoć.

U Travanjskom ratu 1941. godine Njemačka uz pomoć Italije, Bugarske i Mađarske okupira područje Kraljevine Jugoslavije; te odmah potom pokorava i Grčku koja se uz britansku pomoć već šest mjeseci odupirala napadima njemačke saveznice Italije.

Dana 22. lipnja 1941. godine Hitlerova Njemačka iznenadno napada svog dotadašnjega saveznika Sovjetski Savez. Staljin je - kako neki smatraju - bio iznenađen ovim potezom, makar je Sovjetski savez pod oružjem imao čak 5 milijuna ljudi, a industrijska je proizvodnja bila podređena proizvodnji oružja i ratnoga materijala; njemačke snage su zapravo bile malobrojnije i opremljene znatno manjim brojem teške borbene tehnike od Crvene armije.[6] Saznanja njemačkih zapovjedništava o stvarnoj vojnoj snazi Sovjetskog Saveza i njegove vojne industruje su bila vrlo nedostatna. Njemačke napadačke snage su prednje postrojbe Crvene armije angažirale u ozbiljnoj borbi već na području Bjelorusije, te će potom masivna Bitka kod Smolenska potrajati od 10. lipnja sve do 10. rujna 1941. godine. Makar je tijekom te bitke njemački "Blitzkrieg" izgledao zaustavljenim - njemačke postrojbe su imale više od 100 tisuća mrtvih i ranjenih - naposljetku će Wehrmacht ondje razbiti Crvenu Armiju nanijevši još gubitke od približno 800 tisuća ljudi, i odatle nastaviti brzo napredovanje prema Kijevu i Moskvi. Sljedećih mjeseci uspijevaju njemačke snage uništiti mnogobrojne sovjetske postrojbe, osvojiti Kijev i doći pred vrata Moskve. Međutim, SSSR staje zbog toga njemačkoga napada na stranu Saveznika, što preokreće tijek rata.

Otprilike u isto vrijeme Fašistička Italija doživljava neuspjeh u invaziji Egipta pod britanskim protektoratom.

Na drugoj strani, Sovjetski Savez i Velika Britanija uspješno napadaju Njemačkoj skloni Iran, te osvajaju u kratkom ratu 25. kolovoza – 17. rujna 1941. godine znatan dio njegova teritorija. Zauzeta područja na zapadu Irana ostati će pod okupacijom te dvije sile do kraja rata, uključujući i strateški važna iranska naftna polja koja su pala u britanske ruke, onemogućivši da se ta značajna proizvodnja iskoristi za njemačke potrebe.

Krajem 1941. nakon japanskoga napada na Pearl Harbor 7. prosinca 1941. god. Sjedinjene Američke Države uključuju se u rat koji konačno zahvaća gotovo čitav svijet. Japan - makar potpisnik Trojnog pakta s Njemačkom i Italijom - objektivno nije imao neki bliži savez s tim silama koje nisu imale ni posjeda ni znatnih interesa na Dalekom istoku; nakon već dvije godine rata nije se Japan uključio u ratna događanja - čak niti nakon što je Njemačka u lipnju 1941. god. zaratila s Japanskim suparnikom SSSR-om, s kojim je nedavne 1938. – 1939. vodio prilično ozbiljni Sovjetsko-Japanski rat. Međutim je zbog svojih imperijalnih pretenzija u Aziji Japan odlučio napasti posjede ratom oslabljenih Nizozemske (koja je pod svojom kolonijalnom vlašću držala Indoneziju) i Francuske (koja je pod svojom vlašću držala Kambodžu, Laos i Vijetnam; te francuske kolonije pod kontrolom Višijske Francuske je) - te ujedno Britansko Carstvo i Sjedinjene Američke Države koje su na Dalekom istoku također imale značajne posjede i bile vojne efektivne: te dvije velike zapadne sile i nadalje su predstavljale ozbiljnu zapreku afirmaciji Japana kao potpunog vladara tog dijela svijeta, a Japan se mogao nadati da one neće moći punom snagom ratovati u Aziji. Po uzoru na Njemačko-Sovjetski Pakt Ribbentrop-Molotov iz 1939. godine, u sklopu priprema za rat sa zapadnim silama Japan je 13. travnja 1941. godine stupio u Sovjetsko - Japanski pakt o neutralnosti. Između SSSR-a i Japana potom neće biti nikakvih neprijateljstava sve dok rat u Europi nije bio definitivno okončan 1945. godine.

Japan se osloncem na svoje velike i već dosta iskusne vojne snage odvažio napasti SAD - neprijatelja s dvostruko većim stanovništvom i čak 9 puta većim industrijskim proizvodom. Takav odvažni potez počivao je u velikoj mjeri na pukoj nadi da SAD neće biti spremne na vođenje velikog, dugotrajnog i skupog rata koji će tražiti velike žrtve: japanski vojni vrh je iskazivao spremnost da sudjeluje u provođenju političke odluke za rat protiv SAD, ali uz iznošenje jasnih procjena da se Japan može nadati uspjehu tek ako američko javno mnijenje navede vodstvo SAD-a da odustane od ratovanja; ili eventualno međunarodne okolnosti prevagnu na japansku stranu. Dio političkog vrha Japana se tada zauzimao da se Japan pridruži ratu Njemačke protiv SSSR-a, kao isplativijoj prigodi za snaženje japanske pozicije u svijetu. Naposljetku je prevagnula okolnost da su SAD ekonomskim sankcijama i vojnoj pomoći Kini jako otežavale dugotrajno ratovanje Japana protiv te velike azijske zemlje: japansko vodstvo je ocijenilo da će prekidanje američke opskrbe kineskim vojnim snagama i osvajanje izvora nafte i sirovina u francuskim i nizozemskim kolonijama vrijediti enormnog rizika započinjanja rata s najvećom industrijskom silom svijeta. Sa svoje strane, vodstvo Sjedinjenih Američkih Država je pogrešno vjerovalo da Japan i Njemačka usko surađuju i planiranju svojih aktivnosti - što uopće nije bilo točno: Njemačka nije obavijestila Japan o predstojećem napadu na SSSR, a Japan je sporazum o nenapadanju sa SSSR-om sklopio protivno njemačkim željama; naposljetku Japan nije upoznao Njemačku s planom da napadne SAD. Takve pogrešne prosudbe su pridonijele američkoj odluci da istovremeno uđe u rat s Njemačkom i Japanom.[7]

Tijekom 1942. godine Japan bilježi znatne uspjehe oduzimajući Saveznicima golema područja u Aziji, od Indonezije i Filipina, do Burme i Singapura; u velikim pomorskim bitkama je međutim znatno oštećena snaga njegove flote čija obnova ne može pratiti tempo kojim američka industrija pridonosi izgradnji vojne sile SAD-a. Nijemci uspješno izlaze na kraj s ofenzivama Crvene Armije prema Ukrajini i Britanskih snaga iz Egipta prema Libiji. Sovjetski Savez, na drugoj strani, uspijeva obnoviti svoje ratne sposobnosti, u velikoj mjeri zahvaljujući preseljenju svoje ratne industrije u azijske predjele SSSR-a i usmjeravanju praktično svih proizvodnih i ljudskih kapaciteta SSSR-a u ratni napor: unatoč znatno manjoj ukupnoj industrijskoj proizvodnji i unatoč ozbiljnoj oskudici kojoj je bilo izloženo sovjetsko stanovništvo, naposljetku je Sovjetski Savez proizvodio daleko veće količine naoružanja i ratne opreme, negoli je proizvodnja industrije u Trećem Reichu i drugdje u okupiranoj Europi stavljala na raspolaganju njemačkim snagama. Kroz program zajma i najma, u Sovjetski savez dolaze i znatne količine hrane, strojeva, materijala za industrijsku proizvodnju, goriva, prijevoznih sredstava i naoružanja od zapadnih saveznika – tim je putem tako došlo oko 15 % zrakoplova i tenkova, te još veći dio kamiona i terenskih vozila koje je koristila Crvena armija.[8] Krajem te godine njemačke vojne snage pokreću veliki prodor prema naftnim poljima u sovjetskom Azerbajdžanu, nastojeći osigurati neophodno gorivo; neuspjeh tog pokušaja označio je početak razdoblja u kojem će se početi redati neuspjesi Sila Osovine.

Međutim se već 1942. god. pokazuje da - nakon ulaska SSSR-a i SAD-a u rat na strani Saveznika - imaju Sile Osovine znatno manje stanovništvo i znatno manje gospodarske kapacitete: saveznička proizvodnja zrakoplova, tenkova, ratnih brodova i zapravo svake vrste ratnog materijala već prije kraja 1942. godine višestruko nadmašuje ono što uspijevaju proizvesti gospodarstva Sile Osovine. Očita razlika u vojnoj i gospodarskoj snazi će - nakon daljnjih nekoliko godina ratovanja - naposljetku rezultirati savezničkom pobjedom.[9]

Početkom 1943. Sile Osovine trpe velike poraze. Italija je prisiljena na kapitulaciju iste godine, sovjetske snage su na istočnom bojištu krenule u protunapad, a napredovanje japanskih snaga na Tihom oceanu je zaustavljeno. Američke i britanske zračne snage provode teška bombardiranja Japana, te Njemačke i drugih zemalja Europe pod njemačkom kontrolom.

Tijekom 1944. godine saveznička bombardiranja dramatično pogađaju zalihe naftnih derivata, kapacitete za proizvodnju bioetanola i drugu naftnu industriju na područjima pod kontrolom Njemačke. Njemački Luftwaffe dobiva mjesečno samo 30 tisuća tona avionskoga goriva, umjesto potrebnih 160 tisuća tona – čime je taj dio njemačkih oružanih snaga bio skoro izbačen iz borbe; i drugi dijelovi oružanih snaga trpe oskudicu goriva koja utječe na njihov borbeni učinak. U lipnju 1944. godine glavne kopnene snage Velike Britanije i Sjedinjenih Američkih Država iskrcavaju se u Normandiji i sljedećih mjeseci uspješno razbijaju otpor najjačih njemačkih snaga. Za napredovanje britanskih i američkih trupa presudno je važna premoć koju su savezničke avijacije ostvarile u zraku. U isto vrijeme, Sovjetski Savez uspijeva potisnuti njemačke snage sa svojega predratnoga teritorija.

Od 16. studenoga do 25. prosinca 1944. traje zadnja njemačka protuofenziva u Ardenima. Američke i britanske snage izložene su teškom udaru, koji međutim ilustrira njemačke strateške nedostatke: njemačke snage u napad kreću tek kada nevrijeme sprječava zračne napade savezničkih zrakoplovstava, koje posve vladaju zračnim prostorom. Tenkovske postrojbe kreću u napad s gorivom dovoljnim tek za kretanje u jednom smjeru, te uz nadu da će u napadu osvojiti savezničke rezerve goriva.

Rat je okončan 1945. bezuvjetnom kapitulacijom Njemačke (7. svibnja 1945.) i Japana (15. kolovoza 1945.).

Procjenjuje se da broj stradalih ljudi iznosi nešto manje od 55 milijuna, što ga čini jednom od najvećih svjetskih katastrofa.

  1. Beevor 2012, str. 776 Pogreška u predlošku harvnb: ne postoji izvor s oznakom: CITEREFBeevor2012 (pomoć).
  2. Tomasevich, Jozo. Listopad 2002. War and Revolution in Yugoslavia, 1941-1945: Occupation and Collaboration (engleski). Stanford University Press. str. 226, 308. ISBN 978-0-8047-7924-1
  3. Ramet, Sabrina P. 6. lipnja 2006. The Three Yugoslavias: State-Building and Legitimation, 1918-2005 (engleski). Indiana University Press. str. 147. ISBN 978-0-253-34656-8
  4. Deklaracija Europskog parlamenta o danu sjećanja na žrtve staljinizma i nacizma 2.4.2009.
  5. Rezolucija Europskog parlamenta od 19. rujna 2019. o važnosti europskog sjećanja za budućnost Europe (2019/2819(RSP)). Pristupljeno 3. listopada 2019.
  6. Müller, Rolf-Dieter (2016). Hitler's Wehrmacht, 1935–1945. Lexington: University Press of Kentucky, str. 175
  7. "JAPAN’S DECISION FOR WAR IN 1941: SOME ENDURING LESSONS", Jeffrey Record, U.S. Army War College, 2009., str. 8-11, 27-28, 34-42
  8. Aleksej Tomofejčev. 11. svibnja 2018. Kako su američka i britanska pomoć ojačale Crvenu armiju u Drugom svjetskom ratu. Russia Beyond. Pristupljeno 3. listopada 2019.
  9. "With such overwhelming numbers, how could the Allies not win?", Heather Venable, "War Room" (American War College), 8. prosinca 2020. Pristupljeno 14. studenog 2024.

Developed by StudentB