Kauzalnost

Crtež pokazuje kružno gibanje ili vrtnju satelita oko Zemlje, prikazujući vektore orbitalne ili obodne brzine satelita v i centripetalno ili ubrzanje a.

Newtonov zakon gravitacije: dva tijela se privlače uzajamno silom koja je razmjerna (proporcionalna) umnošku njihovih masa, a obrnuto proporcionalna kvadratu njihove međusobne udaljenosti.

Kauzalnost (srednjovjekovni lat. causalitas: uzročnost, od lat. causa: uzrok) je ono što biva po uzrocima, slijed od uzroka na posljedicu ili učinak, bez obzira na moguću svrhovitost. U filozofiji kauzalnost je sveopće prožimanje pojava (u ontološkom značenju) u prirodnoj i ljudskoj zbilji. Postoje različite vrste kauzalnosti prema vrstama bića. To načelo prvi je formulirao Aristotel:

»Neke stvari koje nastaju, nastaju po prirodi, neke umijećem, a neke same od sebe. Ali sve stvari koje nastaju, nastaju kroz nešto i iz nečega nešto.«

Jedino što ničim nije prouzročeno, a uzrokuje sve, to je Bog kao "nepokretno pokretalo" ili kao sam svoj uzrok (lat. causa sui). Prema D. Humeu, spoznaja o kauzalnosti proizlazi iz naših asocijacija i navika na temelju ponovljenoga iskustva i zapažanja pojedinih događaja. Time Hume ne poriče postojanje same uzročnosti. Taj problem I. Kant je pokušao nadvladati koncepcijom o objektivnom karakteru načela (principa) univerzalne uzročnosti kao apriornom obliku uma. Mnogobrojne interpretacije kauzalnosti temelje se na mehanicističkom tumačenju i njegovoj kritici (na primjer Heisenbergovo načelo neodređenosti).^[1]

↑ kauzalnost, [1] "Hrvatska enciklopedija", Leksikografski zavod Miroslav Krleža, enciklopedija.hr, 2019.

[1] kauzalnost, [1] "Hrvatska enciklopedija", Leksikografski zavod Miroslav Krleža, enciklopedija.hr, 2019.

[1]