Kineski jezik | |
汉语 – Hànyǔ – 中文 – Zhōngwén | |
Države | NR Kina Hong Kong Makao Republika Kina Singapur Filipini Malezija Indonezija Tajland Vijetnam Mjanmar Kambodža Sjeverna Koreja Južna Koreja i druge kineske zajednice |
Regije | Azija i diljem svijeta |
Govornici | > 1.3 milijarde (2023.) |
Rang | 1. |
Razredba | sinotibetski sinitski kineski |
Službeni status | |
Služben | Ujedinjeni narodi Mandarinski: NR Kina Republika Kina Singapur Kantonski: Hong Kong Makao |
Ustanova | razne organizacije i ministarstva |
Jezični kôd | |
ISO 639-1 | zh |
ISO 639-2 | chi (B) / zho (T) |
ISO 639-3 | zho |
Povezani članci: jezik | jezična porodica | popis jezika (po kodnim nazivima) |
Kineski jezik (ISO 639-3: zho) kolektivni je naziv za srodne jezike (makrojezik) u području Kine kojih je ukupno 13,[1] to su: gan [gan], hakka [hak], huizhou [czh], jinyu [cjy], mandarinski [cmn], min bei [mnp], min dong [cdo], min nan [nan], min zhong [czo], pu-xian [cpx], wu [wuu], xiang [hsn], yue [yue]. Dana 16. siječnja 2009. ovom makrojeziku pridodan je novi kodni element [lzh] (literarni kineski). Treba ga razlikovati od službenog jezika NR Kine, mandarinskoga, također zvanog Pǔtōnghuà, koji se temelji na pekinškom narječju, iako sadrži i elemente drugih kineskih jezika i narječja mandarinskoga.
Reformom pisma u razdoblju dinastije Qin (221. – 206. g. pr. Kr.), koja je neovisne države ujedinila u carstvo, uklonjene su lokalne razlike u pismu te je ono postalo razumljivo u područjima s različitim jezicima. Danas mandarinskim kineskim, tj. kineskim iz sjeverne skupine jezika, govori najveći broj ljudi na svijetu.