Nacionalizacija

Ovaj članak ili jedan njegov dio zahtijeva jezičnu i pravopisnu doradu.Članak treba preurediti u skladu s gramatičkim i/ili pravopisnim pravilima standardnoga hrvatskog jezika.

Ovaj članak ili dio članka nije pokriven izvorima.Pomozite Wikipediji navođenjem odgovarajućih knjiga, članaka u časopisima ili internetskih stranica.

Nacionalizacija ili izvlaštenje je čin kojim država oduzima privatno vlasništvo nekretnina ili poslova (zemljište, zgrade, tvrtke) ili npr. tvornica ili radionica. Suprotnost je denacionalizacija ili privatizacija.

Nacionalizacija je proces kojom industrija ili imovina postaju javno vlasništvo vlade ili države. Nacionalizacija se većinom odnosi na privatno vlasništvo, ali može se odnositi i na vlasništvo nižih razina vlasti, npr. gradova, koje se prenosi u javni sektor da bi njima upravljala ili ga koristila država.

Renacionalizacija je slučaj kad se imovina koja je u vlasništvu države privatizira i kasnije nacionalizirana, što se događa najčešće kad na vlast dođe druga politička stranka ili frakcija. Renacionalizacija se može nazivati i preokrenuta privatizacija. Nacionalizacija se koristi da se naglasi ili direktno vlasništvo i upravljanje kompanijom ili kad vlada stekne većinski vlasnički udio u nominalno privatnoj ili javnoj kompaniji.

Razlozi privatizacije mogu biti politički ili ekonomski. Nacionalizacija ili djelomična nacionalizacija može imati različite motive kao primjerice:

• stvaranje dodatnog prihoda državi kroz poslovne aktivnosti.
• jedan primjer je djelovanja nacionalsocijalista nakon preuzimanja vlasti. Nacionalizacije mogu pridonijeti financiranju režima ili rata.
• nacionalizacija (u smislu otimanja ili zapljene) nakon komunističkih revolucija
• djelomična nacionalizacija može u iznimnim situacijama služiti i kao sredstvo za stabiliziranje politike, na primjer u teškoj gospodarskoj krizi privatizacijom banaka zbog sprječavanja stečaja. Nacionalizacija je centralna ideja „socijalističke” politike koja je smatrala da sredstva za proizvodnju, distribuciju i razmjenu trebaju biti u vlasništvu države u ime naroda ili radničke klase, da bi se omogućila racionalna distribucija proizvoda, konsolidacija resursa i racionalno planiranje ili kontrola ekonomije. Mnogi socijalisti vjeruju da javno vlasništvo omogućava narodu da izvršava punu demokratsku kontrolu nad sredstvima kojima zarađuju za život i daje im efikasno sredstvo za raspodjelu proizvoda u korist cjelokupne javnosti, kao i sredstva za javne financije.

Nacionalizirana proizvodnja, koja mora djelovati u skladu s javnim interesom, može biti pod snažnim političkim ili socijalnim pritiscima jer mora mnogo više pažnje posvetiti vanjskim kretanjima. Takve kompanije mogu biti obavezne da izvrše neke aktivnosti koje proizvode gubitak, a pri čemu su socijalne koristi mnogi veće nego društveni troškovi – npr. poštanske službe i službe transporta. Kao primjer, Pošti Sjedinjenih američkih država status nacionalizirane firme garantira sam Ustav SAD. Vlada je tu prepoznala svoju društveni obavezu, i u nekim slučajevima, daje subvencije za takve nekomercijalne djelatnosti.

Pošto je nacionalizirana industrija u vlasništvu države, vlada je odgovorna za rješavanje mogućih dugova koji bi mogli nastati u takvoj proizvodnji. Nacionalizirana industrija u pravilu ne posuđuje na domaćem tržištu, osim kratkotrajnih pozajmica. Kako god bilo, ako nacionaliziranja kompanija donosi profit, ona se često koristi kao sredstvo za financiranje drugih državnih službi, kao što su socijalni programi i istraživanja vlade koja bi mogla smanjiti porezno opterećenje.

Nacionalizacija se može provesti s ili bez obeštećenja prijašnjih vlasnika. Ako se izvrši bez kompenzacije radi se o eksproprijaciji. Nacionalizacija je pojam različit od redistribucije vlasništva kojim vlada stječe vlasništvo nad nacionaliziranom imovinom. Ponekad je nacionalizacija izvršena tako da vlada preuzme imovinu stečenu na nezakonit način. Npr. francuska vlada je preuzela proizvođača automobila Renault jer su vlasnici surađivali s nacistima koji su okupirali Francusku.