Niskotemperaturna fizika

Tekući dušik.
Apsolutna nula iznosi −273,15 °C ili 0 K.
Suprafluidni helij koji se nalazi u gornjoj posudi će pomalo isticati iz nje, kap po kap, sve dok se ne isprazni.
Magnet koji lebdi iznad supravodiča zbog Meissnerovog učinka (Walther Meissner).
Ventil za niske temperature.
Danas se od plinova najviše ukapljuje zrak, iz kojega se frakcijskom destilacijom izdvaja kisik za metalnu i kemijsku industriju, dušik, koji se u kapljevitom stanju koristi za postizanje niskih temperatura, te plemeniti plinovi, prije svega argon.

Niskotemperaturna fizika ili kriofizika (grč. ϰρύος: studen, mraz + fizika) je grana fizike koja se bavi proučavanjem tvari i pojava na niskim temperaturama, obično nižima od 77,3 K ili -195,79 °C (vrelište dušika), a najviše se bavi suprafluidnošćusupravodljivošću. Razvija se otkako je Heike Kamerlingh Onnes uspio ukapljiti helij (1908.). U Institutu za fiziku Sveučilišta u Zagrebu niskotemperaturna svojstva čvrstih tvari istražuju se od 1964. Na Fizičkom odsjeku Prirodoslovno-matematičkog fakulteta u Zagrebu, korištenjem 3He kriostata (od 2003.) mogu se ostvariti pokusi do temperatura od 250 mK. Atomske pare mogu se laserskim metodama ohladiti na još niže temperature.[1]

  1. kriofizika (niskotemperaturna fizika), [1] "Hrvatska enciklopedija", Leksikografski zavod Miroslav Krleža, www.enciklopedija.hr, 2014.

Developed by StudentB