Pierre-Simon Laplace | |
Rođenje | 23. ožujka 1749. Beaumont-en-Auge, Calvados, Donja Normandija, Francuska |
---|---|
Smrt | 5. ožujka 1827. Pariz, Francuska |
Državljanstvo | Francuz |
Polje | Fizika, matematika, astronomija |
Institucija | Visoka vojna škola u Parizu |
Alma mater | Sveučilište u Caenu |
Akademski mentor | Jean le Rond d'Alembert |
Poznat po | Kant-Laplaceova hipoteza Laplaceov operator Laplaceova diferencijalna jednadžba Laplaceova jednadžba Laplaceov zakon Laplaceova transformacija Laplaceove plimne jednadžbe |
Portal o životopisima |
Pierre-Simon, markiz Laplacea (Beaumont-en-Auge, Normandija, Francuska, 23. ožujka 1749. – Pariz, 5. ožujka 1827.) bio je francuski matematičar i astronom čiji su radovi znatno doprinijeli razvoju matematike, astronomije i statistike. Studirao na Sveučilištu u Caenu, potom u Parizu kod J. B. le Rond d’ Alemberta, predavao matematiku u Visokoj vojnoj školi u Parizu (od 1771. do 1787.). Član francuske Akademije znanosti od 1773. Sažeo je i proširio radove njegovih prethodnika, formulirao jednadžbu, utemeljio hipotezu porijekla Sunčeva sustava i bio je jedan od prvih znanstvenika koji je najavio postojanje crnih rupa i naslutio pojavu gravitacijskog kolapsa. Ubraja se u najveće znanstvenike svih vremena i katkada ga se spominje kao francuskog Newtona koji je u svoje doba svojom znanstvenom misli natkrilio svoje suvremenike. Otkrio je zakon o nepromjenljivosti srednjih vremena gibanja planeta oko Sunca (1773.) i ovisnost sekularnih promjena (malih odstupanja do kojih dolazi u dugom razdoblju; lat. saeculum: stoljeće) u ekscentricitetu Zemljine putanje o gravitaciji Mjeseca (nutacija). Izračunao je putanje prvih triju Jupiterovih satelita te proučavao plimu i oseku (Laplaceove plimne jednadžbe, 1776.). Pri pronalaženju metoda za određivanje putanje kometa došao je u akademski spor s Ruđerom Boškovićem (1776.). Hipotezu o nastanku Sunčeva sustava, danas poznatu kao Kant-Laplaceova hipoteza (nebularna teorija), objavio je 1796. Bavio se i drugim područjima matematičke fizike, na primjer teorijom elektriciteta, kapilarnosti tekućina i specifičnim toplinskim kapacitetima čvrstih tijela. U tumačenje znanstvenih podataka uveo je teoriju vjerojatnosti. U filozofiji je zastupao ideje sveopćega determinizma.[1]