Prvi svjetski rat

Prvi svjetski rat
Prizori iz Prvog svjetskog rata.
Vrijeme 28. srpnja 1914. – 11. studenoga 1918.[1] 4 godine, 3 mjeseca i 14 dana Lokacija Europa, Afrika i Srednji istok Ishod Pobjeda Antante. Casus belli -Sarajevski atentat (28. lipnja) -Austro-Ugarska objavljuje rat Srbiji (28. srpnja) -Rusko Carstvo mobilizira vojsku na Austro-Ugarsku (29. srpnja) Teritorijalne promjene Raspad Austro-Ugarske, Osmanskog Carstva i Njemačkog Carstva. Rusija iz carstva pretvorena u novu državu. Stvorene mnoge nove istočnoeuropske države.
Sukobljeni
Antanta: Francuska Britansko Carstvo SAD Rusko Carstvo Kraljevina Italija Kraljevina Srbija više…	Središnje sile: Njemačko Carstvo Austro-Ugarska Osmansko Carstvo Kraljevina Bugarska
Vođe
Ferdinand Foch Georges Clemenceau Herbert Henry Asquith Douglas Haig John Jellicoe Woodrow Wilson John J. Pershing Nikola II. Aleksej Brusilov Viktor Emanuel III. Luigi Cadorna Armando Diaz Vittorio Orlando Petar I. Karađorđević Aleksandar I. Karađorđević	Vilim II. Erich von Falkenhayn Paul von Hindenburg Reinhard Scheer Franjo Josip I. Conrad von Hötzendorf Mehmed V. İsmail Enver Ferdinand I.
Posljedice
Poginulih vojnika: 5.520.000 Ranjenih vojnika: 12.831.000 Nestalih vojnika: 4.121.000[2]	Poginulih vojnika: 4.386.000 Ranjenih vojnika: 8.388.000 Nestalih vojnika: 3.629.000[2]

Prvi svjetski rat bio je globalni oružani sukob između dva saveza država (Antanta i Centralne sile) koji se odvijao na više kontinenata od 28. srpnja 1914. do 11. studenoga 1918.^[1] Posljedice rata bile su, između ostalih, i više od 40.000.000 žrtava, uključujući približno 20.000.000 mrtvih vojnika i civila^[3] (zbog čega je to jedan od najsmrtonosnijih sukoba u modernoj ljudskoj povijesti), pandemija španjolske gripe koje je uzrokovalo oko 50.000.000 – 100.000.000 žrtava i značajna razaranja država i gospodarstava, kao što se većina zemalja našlo u velikim gospodarskim krizama, a SAD je postala vodeća svjetska gospodarska sila. Smatra se prvim ratom globalnih, svjetskih razmjera, stoga je prvotno nazivan Veliki rat ili Rat koji će okončati sve ratove. Oko 60 milijuna europskih vojnika bilo je mobilizirano od 1914. do 1918.^[4][5]

Prvi svjetski rat vodila su dva velika saveza. Sile Antante u početku su činile Ujedinjeno Kraljevstvo, Rusko Carstvo i Francuska te njihovi teritoriji i protektorati. Brojne druge države pridružile su se silama Antante, od kojih su najvažnije bile Kraljevina Italija, koja se pridružila u travnju 1915., i Sjedinjene Američke Države, koje su u rat stupile u travnju 1917. Središnje sile činili su Njemačko Carstvo i Austro-Ugarska. Osmansko Carstvo pridružilo se Središnjim silama u listopadu 1914., a godinu dana poslije to je napravila i Kraljevina Bugarska. Do završetka rata od europskih zemalja samo su Nizozemska, Švicarska, Španjolska i skandinavske zemlje ostale službeno neutralne, iako su mnoge pružale financijsku i materijalnu pomoć jednoj strani u ratu.

Neposredni povod ratu bio je atentat na austrougarskog prijestolonasljednika, nadvojvodu Franju Ferdinanda u Sarajevu 28. lipnja 1914., koji je izvršio Gavrilo Princip. Napad Austro-Ugarske na Kraljevinu Srbiju aktivirao je niz savezništava koji su pokrenuli lančanu reakciju objava rata. Za mjesec dana veći se dio Europe zaratio.

Rat se vodio na nekoliko bojišta koja su naširoko okruživala Europu. Zapadno bojište odlikovalo se sustavom rovova i utvrđenja koje je odvajala ničija zemlja.^[6] Ova su se utvrđenja prostirala dužinom većom od 600 km.^[6] Na Istočnom bojištu velika prostranstva istočnoeuropskih nizina i ograničena željeznička mreža nisu omogućile da se ovdje razvije stanje kao na Zapadu, iako su sukobi bili podjednako žestoki. Na balkanskom, bliskoistočnom i talijanskom bojištu također su vođene žestoke borbe, a bitke su se odvijale i na moru te prvi put – i u zraku.

Rat je završen potpisivanjem nekoliko mirovnih sporazuma, od kojih je najvažniji Versajski ugovor 28. lipnja 1919., iako su sile Antante potpisale primirje s Njemačkom 11. studenoga 1918. Najuočljivija posljedica rata bila je nova teritorijalna podjela Europe. Sve članice Središnjih sila izgubile su teritorij, a stvorene su nove države. Njemačko Carstvo izgubilo je svoje kolonije, proglašeno je odgovornim za rat, prinuđeno da plaća veliku odštetu (132 000 000 000 zlatnih maraka), izgubili su teritorij i svaki vojnik u Njemačkom Carstvu mogao je nositi samo pištolj kao naoružanje. Austro-Ugarska i Osmansko Carstvo bili su ukinuti. Od teritorija koje je zauzimala Austro-Ugarska stvorene su Austrija, Mađarska, Čehoslovačka i Kraljevina SHS (Mjesec dana prije, Kraljevina SHS je bila Država SHS, koja se ujedinjenjem Velike Srbije pretvroila u Kraljevinu). Osmansko Carstvo je ukinuto: teritoriji carstva izvan Anadolije bili su dodijeljeni silama Antante kao protektorati, a jezgra Osmanskoga Carstva reorganizirana je u Republiku Tursku. Rusko Carstvo, koje je izašlo iz rata nakon oktobarske revolucije, izgubilo je veliki dio svoje zapadne granice, a na tim teritorijima stvorene su nove države: Finska, Estonija, Latvija, Litva i Poljska. Nakon rata osnovana je Liga naroda, međunarodna organizacija posvećena izbjegavanju budućih ratova, održavanje mira u svijetu i rješavanju sporova između država diplomatskim putem. U Ligi naroda sudjelivali su predstavnici Velike Britanije (David Lloyd George), Francuske (Georges Clemenceau), Italije (Vittorio Emanuele Orlando) i bivši predsjednik SAD-a (Thomas Woodrow Wilson). Kasnije, u Ligi Naroda, Njemačka i SSSR su izašli prvi iz Lige zbog suprostavljanja zemljanja od kojih su kažnjeni (Drugi svjetski rat). Francuska i Velika Britanija kasnije su isto izašli (Pretpostavka: Ne dobivanje prava na odluke). Italija i Japan bili su nezadovoljni sa svojim posljedicama nakon Prvog svjetskog rata te su se kasnije nazvale Revizionistočke države. [Prvi svjetski rat označio je kraj poretka koji je postojao nakon Napoleonovih ratova i bio je važan faktor izbijanja Drugoga svjetskog rata.

Uzroci Prvoga svjetskog rata mnogobrojni su i složeni, ali svoj korijen uglavnom imaju u neravnomjernom ekonomskom razvoju vodećih europskih zemalja u 19. stoljeću, odnosno činjenicom da su se mnoge države – kao Njemačka, Italija i Japan – iz političkih i drugih razloga relativno kasno profilirale kao velike sile te nisu mogle ravnopravno konkurirati Velikoj Britaniji i Francuskoj u kolonijalnoj ekspanziji.

Drugi važan razlog bio je procvat ekspanzionističkoga nacionalizma kao dominantne ideologije u Europi 19. stoljeća. S obzirom na to da se granice država uglavnom nisu poklapale s etničkim granicama, stvarno ili izmišljeno ugnjetavanje sunarodnjaka s druge strane granice bio je stalan izgovor za rat, dok su stara, ali još uvijek postojeća, višeetnička carstva kao Austro-Ugarska ili Osmansko Carstvo postala nestabilnija. S obzirom na postupni porast slobode tiska i demokratskih standarda u mnogim europskim državama, vlade su postajale sve ovisnije o javnom mišljenju i sporove s drugim državama postajalo je sve teže rješavati diplomatskim putem.

Nacionalizam je često prerastao u šovinizam, a u Njemačkoj i u rasizam, odnosno teze o superiornosti germanskih nad slavenskim narodima. To je Drugi Reich vodilo u gotovo neizbježni sukob s Rusijom, u kojoj je u to doba dominirao panslavizam. Eskalaciju svih tih procesa u globalni sukob sprečavao je diplomatski sustav ravnoteže sila ustanovljen na Bečkom kongresu 1815. godine. Taj je sustav nakon francusko-pruskog rata modificiran nastojanjem njemačkog kancelara Otta von Bismarcka da spriječi savez između Francuske i Rusije, koji bi novonastalu državu natjerao da ratuje na dvije fronte.

Bismarckova su nastojanja da očuva mir putem diplomacije prestala nakon što je na njemačko prijestolje sjeo militantni car Vilim II. On je smatrao da Njemačka, kao vojnički i ekonomski najsnažnija država u Europi, može svrgnuti Britansko Carstvo s mjesta jedine globalne supersile. Zbog toga je njemačka vanjska politika postala sve agresivnija, a Njemačka je uložila velike napore da stvori ratnu mornaricu koja bi mogla Britancima oteti dominaciju nad svjetskim morima i tako preoteti britansko kolonijalno carstvo.

1. ↑ ^{a b} www.enciklopedija.hr, Hrvatska enciklopedija, natuknica Svjetski ratovi, pristupljeno 4. kolovoza 2018.
2. ↑ ^{a b} Evans, David. The first world war: teach yourself, Hodder Arnold, London, 2004. str. 188.
3. ↑ Michael Duffy. 22. kolovoza 2009. Military Casualties of World War One (engleski). firstworldwar.com
4. ↑ James Atkinson. 16. prosinca 2002. The Treaty of Versailles and its Consequences (engleski). jimmyatkinson.com. Inačica izvorne stranice arhivirana 7. siječnja 2009.
5. ↑ Bade, Klaus J; Brown, Allison (tr.) (2003.), Migration in European History, The making of Europe, Oxford: Blackwell, ISBN 0631189394
6. ↑ ^{a b} Ashworth, Tony (2000.), Trench warfare, 1914-18: the live and let live system, London: Pan, ISBN 0330480685