Stari vijek

Pod pojmom stari vijek podrazumijeva se, najčešće, razdoblje od uvođenja pisma odnosno početka civilizacije (oko 3500. g. pr. Kr. u Mezopotamiji) do početka srednjeg vijeka (sredina petog stoljeća). Obično se pojam koristi samo za prostor oko Sredozemnog mora, uključujući i Bliski Istok (s Perzijom), ali često se uključuju i drugi dijelovi svijeta. Pojam antika, a naročito klasična antika, obuhvaća isključivo grčko-rimski stari vijek u razdoblju od 12. ili 8. stoljeća pr. Kr. (ovisno o načinu razgraničavanja), pa do početka srednjeg vijeka (što ponovo nema čvrstu, jednoznačnu granicu). Tako je stari vijek širi pojam, a obuhvaća i razdoblje antike.

Početak starog vijeka smješta se u vrijeme oblikovanja pisma i starih orijentalnih carstava prednje Azije odnosno, Mezopotamije (Sumer, Akad (ili Agade), Babilonija, Mitani, Asirija), Iranske visoravni (Elam, Medija, Perzija) i Male Azije/Anatolije (Hetitsko Carstvo, Frigija, Lidija), kao i Egipta.

Kraj starog vijeka otprilike se poklapa s raspadom Rimskog Carstva i državne tvorevine Sasanida u vrijeme seobe naroda i arapskih ekspanzija (propast Zapadnog Rimskog Carstva 476./480.; smrt Justinijana 565.; uništenje Sasanidskog Carstva 651.). U novije vrijeme se dolazi do stanovišta da bi se prijelazno razdoblje između antike i srednjeg vijeka (od kraja 3. stoljeća do početka 7. stoljeća) moglo smatrati kao samostalno razdoblje kasne antike.