staroengleski jezik | |
Ænglisċ / Englisċ | |
Regije | Engleska, Škotska (jugoistočno od Fortha), istok Walesa |
Etnicitet | Anglosasi |
Razredba | indoeuropski germanski zapadnogermanski anglofrizijski staroengleski |
Pismo | Anglosaske rune Staroengleska latinica |
Jezični kôd | |
ISO 639-2 | ang |
ISO 639-3 | ang |
Povezani članci: jezik | jezična porodica | popis jezika (po kodnim nazivima) |
Staroengleski jezik ili anglosaski jezik[1] je povijesni indoeuropski jezik koji se između 450. – 1100. godine govorio na području današnje Velike Britanije. Materinski govornici su vlastiti jezik nazivali Ænglisċ, Anglisċ, Englisċ.
Imao je nekoliko dijalekata: zapadnosaski, južni staroengleski, northumbrijski, kentski, anglijski i mercijski. Ono što nam je ostalo u pisanim dokumentima predstavlja sačuvanu baštinu anglosaskog jezika. Prvih stoljeća ga se pisalo anglosaskim runama (ang. futhorc ili fuþorc), a poslije ga se pisalo staroengleskom latinicom.
Mercijski dijalekt predak je suvremenog engleskog jezika.[2]
Anglosaski jezik je rani oblik engleskog jezika. Njime su pisali i govori Anglosasi i njihovi potomci u krajevima koji danas čine Englesku osim krajnjeg jugozapada i sjeverozapada, jugoistočnu Škotsku (jugoistočno od Fortha) te istočnim rubovima Walesa.
Pripada u skupinu zapadnogermanskih jezika. Blizak je srodnik starofrizijskog jezika.