Sunce

Sunce u prirodnoj boji, sjaja smanjenog jakim neutralnim filterom.
Sunce stvara energiju nuklearnom fuzijom, pretvarajući vodik u helij. Niz proton-proton dominira u zvijezdama veličine Sunca ili manjim.

Sunce (astronomski simbol: ☉) je zvijezda u centru našeg Sunčevog sustava. Ona je bijelo usijana, gotovo savršena kugla (razlika između ekvatora i pola je samo 10 km) i sastoji se od plazme isprepletene s magnetskim poljima.[1][2] Promjer mu je oko 1 392 000 km, što je za 109 puta više od Zemlje a masa oko 2 ∙ 1030 kilograma, što je za 330 000 puta više od Zemlje, a to je 99,86 % mase cijelog Sunčevog sustava.[3] Sunčev je obujam 1,3 milijuna puta veći od Zemljina. Prosječne je gustoće 1 411 kg/m³ (oko 1/4 gustoće Zemlje). Većina poznatih kemijskih elemenata otkrivena je i na Suncu. Po kemijskom sastavu ¾ mase Sunca čini vodik, dok je ostatak uglavnom helij, a manje od 2 % čine teži elementi kao što su kisik, ugljik, neon, željezo i drugi. U središtu Sunca, gdje se nalazi izvor energije i gdje temperatura doseže 15 milijuna kelvina, vodika je manje od helija.[4]

Prema spektralnoj klasi, Sunce spada u klasu G2V, te se još naziva žuti patuljak, zato što je najviše zrači u žutozelenom dijelu spektra. Boja Sunčeve svjetlosti je bijela, ali kada je na nebu nisko nad obzorom, ovisno o količini prašine u atmosferi i zbog raspršenja svjetlosti, izgleda žuto, narančasto ili crveno. Spektralna oznaka G2 pokazuje površinsku temperaturu, koja iznosi 5 778 K (5 505 °C), dok oznaka V pokazuje da je Sunce, kao i većina drugih zvijezda, u glavnom nizu (Hertzsprung-Russellov dijagram) i da stvara energiju nuklearnom fuzijom, pretvarajući vodik u helij.[5][6]

U jezgri Sunca, svake sekunde u helij fuzionira 4 300 000 000 kg vodika. Iako su nekoć astronomi smatrali da je Sunce mala i beznačajna zvijezda, ispostavilo se da je Sunce svjetlije od 85 % zvijezda u Mliječnom putu, a većina zvijezda spada u crvene patuljke.[7][8] Apsolutna magnituda mu je +4,83, ali budući da nam je Sunce puno bliže od ostalih zvijezda, vidimo ga kao najsjajnije nebesko tijelo s prividnom magnitudom -26,74.[9][10] Vanjski dio Sunčeve atmosfere (korona) stalno ispušta dio plazme u svemir u obliku Sunčevog vjetra, kao struju električno nabijenih čestica koja se širi do otprilike 100 astronomskih jedinica. Balon međuzvjezdane tvari koju stvara Sunčev vjetar naziva se heliosfera: to je najveća neprekidna struktura u Sunčevom sustavu. Osim Zemlje i drugih planeta, oko Sunca kruže i patuljasti planeti, asteroidi, kometi, meteoroidi, trans-neptunski objekti u Kuiperovom pojasu i čestice prašine.[11][12]

Kako se cijeli svemir širi, tako se i Zemlja kreće s našom galaktikom ili Mliječnim putem, prema zviježđu Vodena zmija i to brzinom od 550 km/s. Najbliža nam je zvijezda alfa Kentaur, koja je udaljena 4,2 godine svjetlosti.[13] Sunčev sustav se okreće oko centra Mliječnog puta, koji je udaljen 24 000 – 26 000 godina svjetlosti i jedan puni krug napravi za 230 milijuna godina. Ako se u obzir uzme kretanje naše galaktike i naše orbitiranje oko njenog centra, onda je rezultanta kretanja Sunca 370 km/s u smjeru zviježđa Lav i Pehar.[14]

Srednja udaljenost između Sunca i Zemlje je 149 600 000 km ili jedna astronomska jedinica (AJ), što svjetlost prijeđe za 8 minuta i 19 sekundi. Energija koju prenosi Sunčeva svjetlost (Sunčeva konstanta) daje gotovo sav život na Zemlji, zahvaljujući fotosintezi, a ujedno pokreće vrijeme i klimu na Zemlji.[15]

  1. How Round is the Sun?. NASA. 2. listopada 2008. Inačica izvorne stranice arhivirana 13. svibnja 2011. Pristupljeno 7. ožujka 2011.
  2. First Ever STEREO Images of the Entire Sun. NASA. 6. veljače 2011. Inačica izvorne stranice arhivirana 16. travnja 2011. Pristupljeno 7. ožujka 2011.
  3. Woolfson, M. 2000. The origin and evolution of the solar system. Astronomy & Geophysics. 41 (1): 1.12. doi:10.1046/j.1468-4004.2000.00012.x. ISSN 1366-8781
  4. Sunce, [1] "Hrvatska enciklopedija", Leksikografski zavod Miroslav Krleža, www.enciklopedija.hr, 2015.
  5. Sun. World Book. NASA. Inačica izvorne stranice arhivirana 17. veljače 2005. Pristupljeno 31. listopada 2009.
  6. Wilk, S. R. 2009. The Yellow Sun Paradox. Optics & Photonics News: 12–13. Inačica izvorne stranice arhivirana 18. lipnja 2012. Pristupljeno 26. ožujka 2011.
  7. Than, K. 2006. Astronomers Had it Wrong: Most Stars are Single. Space.com. Pristupljeno 1. kolovoza 2007.
  8. Lada, C. J. 2006. Stellar multiplicity and the initial mass function: Most stars are single. Astrophysical Journal Letters. 640 (1): L63–L66. Bibcode:2006ApJ...640L..63L. doi:10.1086/503158
  9. Burton, W. B. 1986. Stellar parameters (PDF). Space Science Reviews. 43 (3–4): 244–250. doi:10.1007/BF00190626 |url-status=dead zahtijeva |archive-url= (pomoć)
  10. Bessell, M. S.; Castelli, F.; Plez, B. 1998. Model atmospheres broad-band colors, bolometric corrections and temperature calibrations for O–M stars. Astronomy and Astrophysics. 333: 231–250. Bibcode:1998A&A...333..231B
  11. A Star with two North Poles. Science @ NASA. NASA. 22. travnja 2003. Inačica izvorne stranice arhivirana 18. srpnja 2009. Pristupljeno 26. ožujka 2011.
  12. Riley, P.; Linker, J. A.; Mikić, Z. 2002. Modeling the heliospheric current sheet: Solar cycle variations (PDF). Journal of Geophysical Research. 107 (A7): SSH 8–1. Bibcode:2002JGRA..107.1136R. doi:10.1029/2001JA000299. CiteID 1136. Inačica izvorne stranice (PDF) arhivirana 14. kolovoza 2009. Pristupljeno 26. ožujka 2011.
  13. Adams, F. C.; Laughlin, G.; Graves, G. J. M. 2004. Red Dwarfs and the End of the Main Sequence (PDF). Revista Mexicana de Astronomía y Astrofísica. 22: 46–49. Bibcode:2004RMxAC..22...46A. Inačica izvorne stranice (PDF) arhivirana 26. srpnja 2011. Pristupljeno 26. ožujka 2011.
  14. Kogut, A. 1993. Dipole Anisotropy in the COBE Differential Microwave Radiometers First-Year Sky Maps. Astrophysical Journal. 419: 1. Bibcode:1993ApJ...419....1K. doi:10.1086/173453
  15. Simon, A. 2001. The Real Science Behind the X-Files : Microbes, meteorites, and mutants. Simon & Schuster. str. 25–27. ISBN 0684856182

Developed by StudentB