Venera

Ovo je glavno značenje pojma Venera. Za druga značenja pogledajte Venera (razdvojba).

Venera
Svojstva orbite
Prosječni polumjer	108 208 000 km (0,723 327 AJ)[1][2]
Ekscentricitet	0,006 773 23
Ophodno vrijeme	224,701 d (0,615198 g) 1,92 Venerin sinodički dan
Sinodički period	583,92 dana
Orbitalna brzina	35,02 km/s
Nagib orbite	3,394 58 ° prema ekliptici
Broj prirodnih satelita	0
Fizička svojstva
Ekvatorijalni polumjer	6 051,8 ± 1,0 km (0,949 9 Zemljinog)[3]
Površina	4,6∙108 km2 (0,902 Zemljine)
Masa	4,867 6∙1024 kg (0,815 Zemljine)
Prosječna gustoća	5 243 kg/m3
Gravitacijsko ubrzanje na ekvatoru	8,87 m/s2 (0,904 g)
Period rotacije	−243,018 5 dana (retrogradno gibanje)
Nagib osi	177,36 °
Albedo	0,90[4]
Brzina oslobađanja	10,36 km/s
Površinska temp.	min. prosj. maks. 462 °C
Atmosfera
Atmosferski tlak	9,2 MPa
Sastav i podjela atmosfere	≈ 96,5% ugljikov dioksid ≈ 3,5% dušik 0,015% sumporov dioksid 0,007% argon 0,002% vodena para 0,0017% ugljikov monoksid 0,001 2% helij 0,000 7% neon tragovi karbonilnog sulfida tragovi klorovodika tragovi fluorovodika.

Venera je drugi planet po udaljenosti od Sunca, bez satelita, nešto manji od Zemlje (promjer 12 104 kilometara). Na nebu je najsjajniji planet i pokazuje Venerine mijene. Od Sunca se najviše udalji 47° pa se vidi ili uvečer kao Večernja zvijezda ili ujutro kao Jutarnja zvijezda, odnosno Danica. Os vrtnje gotovo je okomita na ravninu staze. Okreće se retrogradno (smjer dnevnoga prividnog gibanja Sunca suprotan je onomu na Zemlji) i najsporije od svih planeta; siderički period vrtnje traje 243,0 dana i dulji je od godine, koja traje 224,7 dana, dok Sunčev dan na Veneri traje 116,7 dana, što je sumjerljivo s njezinom sinodičkom godinom (zvjezdana godina) od 583,9 dana.

Golom oku, Venera izgleda kao blještava bijela lopta s vizualno gotovo potpuno homogenom atmosferom.

Venerinu atmosferu otkrio je Mihail Vasiljevič Lomonosov 1761. prilikom njezina tranzita (Venerin prijelaz), kada je pri dodiru Sunčeva kruga ugledao prosvijetljenu atmosferu. Teleskopskim motrenjima nije se na Veneri, zbog guste atmosfere, moglo vidjeti tlo. Većina spoznaja o Veneri postignuta je s pomoću svemirskih letjelica, pa tako i točna vrijednost njezine mase (0,815 Zemljine mase). Prva se na njezino tlo spustila 1970. sovjetska letjelica Venera 7. Američka letjelica Magellan od 1990. do 1992. iz orbite je snimila Venerin reljef s pomoću radara.

Venerina atmosfera 50 je puta gušća od Zemljine, sadrži 96,5% ugljikova dioksida i 3,5% dušika; manjinski su sastojci ugljikov monoksid, argon, voda, sumporov dioksid, kisik, klorovodik, fluorovodik. Tlak pri tlu iznosi 90 · 10⁵ Pa, a temperatura 733 K (460 °C), što je posljedica stakleničkog učinka. Bez tog učinka, zbog velikoga faktora odraza (albeda) atmosfere (0,65), temperatura bi na površini bila oko –20 °C, iako je Suncu bliže nego Zemlja. Sloj oblaka od kapljica razrijeđene sumporne kiseline nalazi se na visini od 50 do 65 kilometara i neproziran je; oblaci naglo nestaju s donje strane, gdje temperatura dostiže vrijednost pri kojoj se kapljice isparavaju. Tlak i temperatura Venerine atmosfere tek na visini od približno 50 kilometara podudaraju se s uvjetima na površini Zemlje. Brzina je vjetra na tlu oko 1 m/s. Na vrhu oblaka brzina je vjetra do 300 km/h, pa oblačni sloj obiđe planet za približno 4 do 5 dana.

Venerin reljef sastoji se pretežno od blagih nizina, iz kojih se do visine od 3 do 4 kilometara uzdižu visoravni kontinentskih razmjera i mnogi vulkani, zasigurno ugasli. Velik je broj vulkana plitkih kratera. Posebni vulkanski oblici svojstveni Veneri krune su i arahnoidi, vulkani isprepleteni finom mrežom pukotina. Krune su brda s urušenim središtem i dubokim kružnim opkopom, promjera do 2500 kilometara. Eruptivnim stijenama pokriveno je 85% površine. Tokovi lave pružaju se stotinama i tisućama kilometara. Venera ima oko 800 udarnih kratera, u pravilu većih od 3 kilometra. Najveći je Meade, promjera 240 kilometara. Istaknute su visoravni Afroditina zemlja i Astartina zemlja, te vulkanski masivi Područje Alfa i Beta (lat. Alpha Regio i Beta Regio). Najviši je vrh u Maxwellovu gorju (lat. Maxwell Montes), s 10,8 kilometara visine nad srednjom razinom. Topografija se uglavnom služi ženskim imenima. Glavne sastojke tla, određene rendgenskim i gama spektrometrima, čini bazalt i granit. Mineralni sastav tla nije poznat. Erozija je vrlo izražena: gravitacijska erozija (urušavanje), kemijska (utjecaj jetkih sastavnica atmosfere), toplinska, eolska, te erozija geološkim procesima. Unutrašnjost Venere vjerojatno je slična Zemljinoj, s tom razlikom što nema tektonike ploča ni magnetskog polja.^[5] Venera je treće tijelo po sjajnosti na nebu, poslije Sunca i Mjeseca.

Venera je dobila ime prema Veneri, rimskoj božici ljepote. Stari Grci su je zvali Afrodita, te Eosphorus za jutarnju pojavu i Hesperus za večernju. U našim krajevima poznata je i pod imenom zvijezda Danica ili jutarnja zvijezda, jer je vidljiva prije izlaska Sunca na istočnom nebu i odmah nakon zalaska Sunca na zapadnom nebu, a kad je u najsjajnijoj mijeni može se vidjeti i preko dana.

1. ↑ Williams, David R: "Venus Fact Sheet", [1], NASA, 2005.
2. ↑ Yeomans, Donald K.: "Ephemeris Type: Orbital Elements”, ("Target Body: Venus" and "Center: Sun" should be defaulted to.) Results are instantaneous osculating values at the precise J2000 epoch. [2], NASA.
3. ↑ Seidelmann, P. Kenneth; Archinal, Brent A.; A'Hearn, Michael F. et al.:"Report of the IAU/IAG Working Group on cartographic coordinates and rotational elements: 2006”, Celestial Mechanics and Dynamical Astronomy 98 (3): 155–180., [3], Harvardovo sveučilište, 2007.
4. ↑ Mallama, A.; Wang, D.; Howard, R.A.:"Venus phase function and forward scattering from H2SO4", Icarus 182, [4], Harvardovo sveučilište, 2006.
5. ↑ Venera, "Hrvatska enciklopedija", Leksikografski zavod Miroslav Krleža, www.enciklopedija.hr, 2014.