Back Ali bin Abi Thalib ACE Ali Afrikaans ዓሊ እብን አቢ ታሊብ Amharic Alí AN Alī ANG علي بن أبي طالب Arabic علي بن أبي طالب ARY على بن ابى طالب ARZ Ali Ibn Abi Tálib AST Əli Azerbaijani

Ali

Ovo je članak o Aliju ibn Abi Talibu. Za druge osobe s istim imenom, vidi Ali (ime). Za ostala značenja, vidi Ali (razvrstavanje).
Ali
Kaligrafsko pisanje imena Ali
4. rašidunski kalif
(sunitsko gledište)
Vladavina 656. – 661. (35. – 40. AH)
Prethodnik Osman ibn Afan
Nasljednik Hasan ibn Ali / Muavija
1. šijitski imam
(imamitsko, zejditsko i nizaritsko gledište)
Vladavina 632. – 661. (11. – 40. AH)
Nasljednik Hasan ibn Ali (2. imam)
Šijitski asas/vasih
(mustalitsko gledište)
Nasljednik Hasan ibn Ali (1. imam)
Supružnici
Potomstvo Hasan, Husein, Zajnab, Um Kulsum, Muhsin?, Muhamed, Abas, Abdulah, Hilal, itd. (opširnije)
Puno ime 'Alī ibn Abī Ṭālib
(arap. عَلِيُّ بْنُ أَبِي طَالِبٍ)
izg. [ʕaliː bɪn ʔabiː t̪ˤaːlɪb]
Posthumno ime al-Murtaza, Amir al-Mu'minin, Bab-e Madinat al-Ilm, Abu Turab, Asadulah, Hajdar Karar, Imam al-Mutakin, Valad al-Kaba (titule i nadimci)
Pleme Kurejš (Banu Hašim)
Otac Abu Talib ibn Abdul-Mutalib
Majka Fatima bint Asad
Rođen/a oko 600.
(13. radžaba 23. – 16. PH)
Kaba, Meka, Hidžaz, Arabija
Umro/la 28. januar 661.
(21. ramazana 40. AH)
Kufa, Irak, Rašidunski Kalifat
Pogreb Mauzolej imama Alija, Nadžaf, Irak
Religija hanif (do 610)
islam
Serija članaka na temu:
Islam
Vjerovanja

Jedinstvo Boga • Poslanici • Svete knjige • Anđeli • Predestinacija • Sudnji dan

Praksa

Ispovijedanje vjere • Molitva • Post • Hodočašće • Dobročinstvo

Ličnosti i historija

Muhamed (porodica • drugovi) • Ali • Abu Bakr • Umar • Rašidun • Kalifat • Islamizacija • Imamat

Tekstovi i zakoni

Kuran • Hadis • Suna • Pravo • Teologija • Biografije Muhameda

Grane islama

Sunizam • Šijitizam • Ibadizam

Kultura i društvo

Škole • Teologija • Filozofija • Nauka • Umjetnost • Arhitektura • Gradovi • Džamija • Kalendar • Blagdani • Žene • Djeca • Vođe • Politika • Islamizam • Liberalizam • Sufizam,Tarikat,Tesavuf

Srodne teme

Islamistika • Islamski rječnik • Kritika islama • Islamofobija

v  • r  • u

Ali (arap. عَلِيٌّ‎ [ʿAlī]) ili Alija, punim imenom Ali ibn Abi Talib (arap. عَلِيُّ بْنُ أَبِي طَالِبٍ [ʿAlī ibn Abī Ṭālib]; Meka, oko 600 – Kufa, 28. januara 661), bio je četvrti muslimanski kalif i posljednji u nizu tzv. pravednih kalifa po sunitskom gledištu, odnosno prvi imam i izravni nasljednik islamskog poslanika Muhameda za sve šijitske pravce.[1] Bio je sin Abu Taliba i Fatime bint Asad, otac Hasana, Huseina i Zajnabe, suprug Fatime Zahre,[2] te Muhamedov rođak i zet.[1] Od 656. do 661. AD (od 35. do 40. AH), manje od pet godina, vladao je prvom muslimanskom državom tj. Rašidunskim Kalifatom.[3] Ali uživa visoku reputaciju i ima velik značaj kod svih muslimana.[4]

Za vrijeme Alijevog djetinjstva, njegov otac našao se u dugovanjima pa je brigu o dječaku preuzeo Muhamed, nećak Abu Taliba. Nakon Muhamedovog poziva, Ali je negdje između svoje 9. i 11. godine prihvatio islam i tako postao jedan od prvih muslimanskih vjernika.[4] Njegovo prihvaćanje poziva je javno obznanjeno u hadisu Javm al-Inzaru[5] u kojem ga je Muhamed nazvao njegovim namjesnikom, zamjenikom i vezirom.[4] Također, preneseno je da je za vrijeme hidžre, u noći Mabit, pomogao Muhamedu uz krajnju požrtvovnost.[4] Nakon preseljenja u Medinu i proglašenja međumuslimanskog bratstva, Muhamed ga je izabrao za svog brata.[6] Ali je u Medini tokom većine vojnih pohoda bio stjegonoša islamske zastave i predstavljao je jednog od glavnih ratnika, ubrzo postavši poznat po svome junaštvu.[4]

Pitanje Alijevog prava na kalifat nakon Muhamedove smrti dovelo je do glavnog jaza među muslimanima i njihove podjele na dva pravca, sunizam i šijitizam.[1] Muhamed je pri povratku sa svog oproštajnog hadža, kod mjesta Gadir-Hum, izjavio: "Kome sam ja mavla i Ali mu je mavla", međutim, suniti i šijiti ove riječi tumače različito. Dok su šijiti uvjereni da se pod tim podrazumijeva osnivanje imamata odnosno da je kalifat predan Aliju, suniti to interpretiraju u kontekstu Muhamedovog izražavanja prijateljstva i ljubavi.[7] Nakon Muhamedove smrti, kada je Ali bio zauzet vjerskim obredima oko dženaze i sahrane, grupa muslimana se okupila u Sakifi i, poslije konzultacija jednih s drugima oko izbora poslanikovog nasljednika, konačno je dala prisegu Abu Bakru.[8] Ali je isprva odbio dati prisegu na vjernost Abu Bakru, međutim, nakon šest mjeseci je to konačno učinio. Nije učestvovao u ratovima koji su bili vođeni za vrijeme mandata prve trojice kalifa[9] i nije bio politički aktivan, s izuzetkom učešća u izboru trećeg kalifa Osmana. Ipak, navedena trojica vladara redovno su se savjetovali s Alijem u vjerskim, pravosudnim i političkim pitanjima.[10]

Nakon što je Osman ubijen, Ali je izabran za četvrtog muslimanskog kalifa. Njegova vladavina podudarala se s prvim građanskim ratom između muslimana i pobunjenika. Ali se suočio s dvije odvojene protivničke grupe: prvom na čelu s Aišom, Talhom i Zubajrom u Meki koji su se pozivali na zadržavanje vijeća za izbor kalifa, te drugom predvođenom od strane Muavije iz Sirije, pozivajući se na osvetu za Osmana. Četiri mjeseca nakon preuzimanja kalifata, Ali je 656. porazio prvu grupu u Basri, ali bitka protiv Muavije kod Sifina 657. vojno nije nikome donijela pobjedu i nakon političke arbitraže završila je poražavajuće po Alija. Potom se 659. suočio s haridžitima koji su smatrali da arbitraža predstavljala herezu pa su ušli u rat protiv njega u Nahravanu, gdje su bili posve poraženi.[4] Ali je naposljetku skončao u Velikoj džamiji u Kufi, nakon udarca mača haridžita ibn Muldžama.[11] Sahranjen je izvan grada Kufe gdje je kasnije izgrađen njegov mauzolej i grad Nadžaf.[4]

Uprkos utjecaju vjerskih razlika u islamskoj historiografiji, izvori se slažu da je Ali bio duboko religiozna osoba koja je bila posvećena islamu i koja se vodila Kuranom i sunom. Striktno je poštivao religiozne dužnosti, uz izbjegavanje svjetovnih stvari. Svejedno, neki autori spočitavaju mu neposjedovanje političke fleksibilnosti.[2] Veliki broj kratkih Alijevih izreka su postali dijelom generalne islamske kulture, a arapski pisci su isticali njegove govore i izreke s jedinstvenom elokventnošću.[1] Brojne knjige su posvećene hadisima, njegovim govorima i molitvama, među kojima je najpoznatija Staza rječitosti.[1] Također, poeme i brojni spisi na različitim jezicima, hvaleći i ističući Alijev položaj, sačinjavaju segment književnosti i vjerske kulture muslimanskih naroda.[12]

  1. ↑ 1,0 1,1 1,2 1,3 1,4 Nasr; Afsaruddin (8.3.2018)
  2. ↑ 2,0 2,1 Poonawala (1.8.2011), i.
  3. ↑ Vidi:
    • Poonawala (1.8.2011), i.
    • Nasr; Afsaruddin (8.3.2018)
  4. ↑ 4,0 4,1 4,2 4,3 4,4 4,5 4,6 Gleave (2008)
  5. ↑ Tabatabai (1975), str. 39.
  6. ↑ Vidi:
    • Shah-Kazemi (2006), str. 37.
    • Gleave (2008)
    • Poonawala (1.8.2011), i.
    • Nasr; Afsaruddin (8.3.2018)
  7. ↑ Vidi:
    • Tabatabai (1975), str. 40.
    • Dakake (2007), str. 34-40.
    • Dakake (2.2.2012), i.
    • Nasr; Afsaruddin (8.3.2018)
  8. ↑ Greška u referenci: Nevaljana oznaka <ref>; nije zadan tekst za reference po imenu VecciaVaglieri1977.57.Madelung1997.2627.3043.356360
  9. ↑ Veccia Vaglieri (1986), str. 381.
  10. ↑ Vidi:
    • Veccia Vaglieri (1986), str. 382.
    • Labaf (2002), str. 177-190.
  11. ↑ Veccia Vaglieri (1986), str. 385.
  12. ↑ Kohlberg (1.8.2011), ii.

Developed by StudentB