Deuterokanonske knjige

Deuterokanonske knjige su knjige koje su Katolička i Pravoslavna crkva prihvatile kao dio Staroga zavjeta. Iako su ih u 2. i 1. stoljeću pne. prihvaćali pojedini ogranci židovstva u kojima su te knjige i nastale, a osobito oni Židovi koji su živjeli u dijaspori u krajevima gdje se govorilo grčkim jezikom. Kad su se u 1. st. po Kr. židovski vođe sastali u Jamniji prilikom konačnog uspostavljanja svojeg kanona, nisu u njega prihvatili te knjige, niti ih sada prihvaćaju, jer ih nisu smatrali dijelom Božje objave. Njihovi glavni kriteriji za prihvaćanje u službeni popis svojih svetih knjiga bio je tada taj da one moraju biti pisane isključivo hebrejskim ili aramejskim jezikom (premda su u 20. st. u Kumranu i na Masadi nađene i hebrejske verzije neprihvaćenih knjiga), te da se u njima mora spominjati Bog. Time je među Židovima konačno pobijedila palestinska struja koja se potom razvila u rabinsko židovstvo, dok je u potpunosti nestala dotad snažna aleksandrijska struja u kojoj su bili zastupljeni učeni Židovi dijaspore.

Kršćani su nastavili koristiti deuterokanonske knjige, o čemu svjedoče brojni primjeri podsjećanja na njih u Novom zavjetu, ali i neprekinuta tradicija prepisivanja tih spisa koji su se uvijek nalazili u kodeksima skupa s ostalim biblijskim knjigama. To potvrđuju arheološki nalazi i biblijska paleografija.

Nakon Reformacije, od 16. st., deuterokanonske knjige u kanon ne uvrštava nijedna protestantska crkva.

U Deuterokanonske knjige spadaju Tobija, Judita, 1. i 2. knjiga o Makabejcima, Knjiga Sirahova i Knjiga Mudrosti, te dijelovi Knjige Baruhove, Danielove, Esterine i Jeremijino pismo. Svi su ovi spisi pisani grčkim jezikom, premda je barem izvorna hebrejska Knjiga Sirahova nađena u cijelosti.

Pravoslavna Crkva osim ovih deuterokanonskih knjiga još priznaje i 3. knjigu o Makabejcima, Ode i Psalam 151. Postoji i 4. knjiga o Makabejcima ali nju ne priznaje ni jedna Crkva, te se ne ubraja među deuterokanonske knjige.