Fideizam

Dio serije članaka na temu
Bog

Općeniti pristupi
Agnosticizam  Ateizam  Deizam  Henoteizam
Ignosticizam  Mizoteizam  Monizam
Monoteizam  Nonteizam  Pandeizam
Panenteizam  Panteizam  Politeizam
Teizam  Transcendentalnost  Transteizam
Teologija (prirodna • politička • mistična)


Specifični koncepti
Imena  "Bog"  Postojanje  Rod
Stvoritelj  Arhitekt  Demijurg  Održavatelj
Gospod  Bog  Monada  Koncept
Vrhovno biće  Sve  Osobni
Unitarijanizam  Diteizam  Trojstvo
Sveznanje  Svemoć
Sveprisutnost  Svedobronamjernost
u bahaizmu  u budizmu  u kršćanstvu
u hinduizmu  u islamu  u judaizmu
u sikizmu


Iskustvo i ispovijedanje
Vjera  Molitva  Vjerovanje  Otkrovenje
Fideizam  Gnoza  Metafizika
Misticizam  Hermeticizam  Ezotericizam


Vezane teme
Filozofija  Religija  Ontologija
Božji kompleks  Božji gen
Problem zla (Euthyphronska dilema • Teodiceja)
Kaos  Kozmos  Kozmičko jaje


Ova kutijica: pogledaj  razgovor  uredi

Fideizam (od latinske riječi za vjeru: fides i nastavka -izam) je epistemološka teorija koja zagovara nezavisnost vjere od razuma ili teorija koja naučava da su razum i vjera u sukobu, pri čemu je vjera superiornija kada se radi o otkrivanju određenih istina,[1] kao što su "više istine" o božanstvu koje se ne mogu shvatiti razumom nego samo vjerom u objavu.[2] Drugim riječima, fideizam je "učenje koje stavlja vjeru na mjesto znanosti."[3]

Teolozi i filozofi su na razne načine definirali odnos vjere i razuma prilikom određivanja istine metafizičkih koncepata, moralnosti i religijskih uvjerenja. Budući da pojam "fideizam" najčešće koriste protivnici te teorije s ciljem negativnog etiketiranja njenih zastupnika, rijetko koji autor će sam za sebe reći da je fideist (zastupnik fideizma). Fideizam se najčešće pripisuje četvorici filozofa: Pascalu, Kierkegaardu, Williamu Jamesu i Wittgensteinu, premda se potvrda za to često ne može naći ni u njihovim, ni u konceptima i djelima njihovih sljedbenika.[4] Postoji više različitih oblika fideizma.[5]

U kršćanskoj teologiji fideizmom se označava "takvo razumijevanje kršćanske teologije koje odbacuje potrebu (ili, ponekad, mogućnost) kritikâ ili procjenâ na temelju izvora koji se nalaze izvan same kršćanske vjere."[6] Katolički smjer fideizma, "koji malo drži do sposobnosti ljudskog razuma i do pojmovne formulacije vjere", naziva se tradicionalizam.[7]

  1. Amesbury, Richard (2005). "Fideism", u: Stanford Encyclopedia of Philosophy (preuzeto 29. septembra/rujna 2013). (en)
  2. "Fideizam", u: Vladimir Filipović (ur.), Filozofijski rječnik, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb 1989, str. 106.
  3. Ivan Cvitković, Rječnik religijskih pojmova, DES, Sarajevo 2005, str. 139. ISBN 978-9958-728-59-4
  4. Amesbury, Richard (2005). "Fideism", section 2.2, u: Stanford Encyclopedia of Philosophy (preuzeto 29. septembra/rujna 2013). (en)
  5. Quinn, Philip L. (ur.); Taliaferro, Charles (2000), A companion to philosophy of religion, Malden, Mass.: Blackwell, str. 376, ISBN 0-631-21328-7 (en)
  6. McGrath, Alister E. (2007). Uvod u kršćansku teologiju, Ex libris, Rijeka, str. 552.
  7. Karl Rahner i Herbert Vorgrimler, Teološki rječnik,Forum bogoslova Đakovo, Đakovo 1992, str. 157.

Developed by StudentB