Glasnost

Glasnost (ruski: гла́сность; doslovno: "otvorenost") je izraz kojim se opisuje politika društvenih, odnosno reformi političkog sistema u SSSR-u 1980-ih koje je pokrenuo tadašnji vođa KPSS Mihail Gorbačov s ciljem liberalizacije društvenog i političkog života, prije svega kroz uvođenje slobode govora, ukidanje cenzure, puštanje političkih zatvorenika te uvođenje slobodnih, tajnih i neposrednih izbora za sovjetske organe vlasti, koji su dotle bili pod čvrstom kontrolom Partije. Gorbačov je politiku glasnosti objavio nedugo nakon dolaska na vlast u proljeće 1985. i nastojao je provoditi zajedno sa perestrojkom, odnosno skupom ekonomskih reformi kojim su se u dotadašnju sovjetsku plansku privredu trebali uvesti elementi slobodnog tržišta.

Obje inicijative su kao svoju svrhu imale modernizaciju SSSR-a, koji je nakon decenija Brežnjevljeve stagnacije bio financijski i materijalno iscrpljen te sve manje sposoban da se ravnopravno suprostavi SAD i Zapadu u hladnom ratu. Glasnost je svojim zaokretom u odnosno na raniju represivnu politiku također trebala izbiti glavni propagandni argument iz ruku antisovjetskih krugova u inozemstvu. Gorbačov je na kratki rok u tome postigao svoj cilj, stekavši brojne simpatije u svijetu koje će kulminirati Nobelovom nagradom za mir.

Glasnost je, međutim, na unutrašnjem planu imala kobne posljedice po sovjetsku državu i režim, s obzirom da je nestankom dotadašnjih ograničenja došlo do eksplozije decenijama akumuliranog nezadovoljstva u skoro svim društvenim slojevima i grupama. To je postalo najvidljivije u pojedinim republikama SSSR-a gdje su novostvorene reforme najbolje iskoristili nacionalisti, prije svega u baltičkim republikama, Gruziji, Azerbejdžanu i, u manjoj mjeri, Ukrajini, kako bi došli na vlast i počeli tražiti nezavisnost. Taj koncept su, na kraju, počeli prihvatili i antikomunisti i liberali u samoj Rusiji, te iskoristili neuspjeli puč u augustu 1991. da dođu na vlast te dovedu do nestanka SSSR-a nekoliko mjeseci kasnije.