Reformacija

Dio serije članaka na temu

Hrišćanstvo

Christian cross
Kršćanstvo

Isus Hristos
Rođenje · Krštenje · Učenje
Smrt · Uskrsnuće

Osnove
Apostoli · Evanđelje · Crkva

Historija
Rano kršćanstvo · Oci · Sabori
Ikonoklazam · Šizma · Križari
Reformacija · Ekumenizam

Tradicije

Teologija
Stvaranje · Pad · Grijeh · Sud
Spasenje · Carstvo · Hristologija
Trojstvo (Otac, Sin, Sveti duh)

Biblija
Stari zavjet · Novi zavjet
Knjige · Kanon · Apokrifi

Ova kutijica: pogledaj  razgovor  uredi

Reformacija, često nazvana i protestantska reformacija ili europska reformacija (od latinskog reformatio, lit. "obnova"),[1] bio je vjerski i društveni pokret nastao raskolom s rimokatoličkom crkvom u Evropi u 16. vijeku, koji je inicirao Martin Luther a nastavili ga Jean Calvin, Huldrych Zwingli i drugi rani protestantski reformatori. Za početak reformacije u historiografiji se većinom uzima 1517. godina, kada je Martin Luther objavio svojih Devedeset pet teza, dok se za kraj reformacijskog pokreta uzima 1648. godina, kada je potpisan Westfalski mir, čime je završen Tridesetogodišnji rat.

Premda je bilo i drugih pokušaja da se reformiran Rimokatolička crkva, kao što su pokušaji Jana Husa, Petera Walda, i Johna Wycliffea, Martin Luther je općeprihvaćen kao glavni pokretač reformacije objavom svog djela Devedeset pet teza 1517. godine. Luther je svoj pokret započeo kritikom prodaje indulgencija, inzistirao je s iznošenjem teze da papa nema autoritet nad čistilištem i da katolička doktrina o blagu Božje milosti nema utemeljenja u evanđeljima. Protestantska će pozicija, međutim, donijeti promijene u doktrini kao što su sola scriptura i sola fide. Osnovna motivacija ovih promjena bila je primarno teološke prirode, iako su mnogi drugi faktori imali bitnu ulogu, uključujući pojavu nacionalnih identiteta, zapadni raskol s opadanjem vjere u papinstvo, osjećaj korumpiranosti Rimske kurije, utjecaj humanizma i pojavu novih učenja u renesansi koja su dovodila u pitanje staru crkvenu tradiciju.

Nakon prve faze širenja unutar Njemačke pokret se razvio u više pravaca, te su nastali mnogi reformski pokreti nezavisno od samog Luthera. Upotreba i širenje Gutenbergovog tiskarskog stroja omogućio je brzo širenje religioznih tekstova na govornom jeziku. Najveće protestantske skupine bile su luteranci i kalvinisti. Luteranske crkve osnovane su prvenstveno u Njemačkoj, Baltičkim zemljama i zemljama Skandinavskog poluotoka, dok su one reformatorske osnovane u Švicarskoj, Mađarskoj, Francuskoj, Nizozemskoj i Škotskoj. Novi je vjerski pokret imao veliki utjecaj na Englesku crkvu, presudno nakon 1547. pod vladavinom Edwarda VI i Elizabete I, mada je Engleska crkva postala nezavisna još početkom 1530-ih za vladavine Henryja VIII više zbog političkih a manje religioznih razloga.

Postojali su također mnogi reformacijski pokreti diljem Evrope poznati kao radikalna reformacija, iz kojih su se razvili anabaptisti, moravski i drugi pietistički pokreti. Osim što su formirali religijske zajednice izvan okvira državne religije, radikalni reformatori su često zauzimali ekstremna doktrinarna stajališta, kao što je odbacivanje vjerovanja u odluke kasnoantičkih crkvenih sabora kao onog nikejskog i halkedonskog.

Rimokatolička crkva je odgovorila na reformacijski pokret protureformacijom započetom na Tridentskom saboru. Najveći teret borbe protiv protestantizma snosio je dobro organizirani red isusovaca. Općenito je cijela Sjeverna Evropa s izuzetkom većeg dijela Irske potpala pod utjecaj protestantizma. Južna Evropa je ostala rimokatolička, dok je Centralna Europa bila poprište žestokih sukoba, koja su kulminirala u Tridesetogodišnjem ratu što je devastiralo centralni dio kontinenta.

  1. Armstrong, Alstair (2002). European Reformation: 1500–1610 (Heinemann Advanced History): 1500–55. Heinemann Educational. ISBN 0435327100. 

Developed by StudentB