Rimski trijumf

Rimski trijumf je javna ceremonija i vjerski obred u Drevnom Rimu, koji se vodio u počast vojskovođe (dux) za njegove uspjehe u ratu ili pohod na Rim, odnosno za prikaz svih blagodati pobjede. Samo su vojskovođe u rangu senatora mogle uživati trijumf i biti trijumfatori.

Za dobivanje trijumfa, vojskovođa ili dux je morao:

1. Izvojevati značajnu pobjedu nad neprijateljem, s više od 5000 ubijenih neprijatelja te dobiti titulu imperatora.
2. Biti izabran za magistrata s ovlašću imperiuma, tj. biti konzul ili pretor.
3. Dovesti vojsku kući, čime bi se označio kraj rata i potrebe za njoj. Ovaj je uvjet važio jedino u republikansko doba kada je vojska bila građanska vojska. U periodu Carstva, kada je vojska bila profesionalna, istinski trijumfi su bili rezervirani za cara i njegovu rodbinu. Kada bi car vojskovođi udijelio trijumf, on je marširao sa simboličkim brojem svojih vojnika.
4. U republikanskom periodu rimski je Senat morao odobriti trijumf na osnovu gore navedenih uvjeta.

Ceremonija se sastojala od spektakularne parade, koju su otvarali poglavari pokorenih naroda (kasnije pogubljivani u Tulijanumu), a nakon njih karavane sa zlatom i drugim drugim dragocjenostima zaplijenjenim u ratu (uključujući i robove), potom glazbenici, plesačice, plakati sa scenama bitke, te konačno pobjednički vojskovođa na čelu vlastite postrojbe (u kasnoj Republici i Carstvu tek sa simboličnim brojem vojnika).

Trijumfatori su se vozili u velikim kočijama s četiri kotača koja su vukla dva bijela konja, a lice i tijelo bi im bilo obojeno u crveno. Rob se stajao iza trijumfatora i držao lovorovu krunu iznad glave (bez da je dotakne). Ovaj rob je - prema nekim izvorima - imao i zadatak da trijumfatoru stalno šapuće u uho „memento mori“ („Sjeti se da si smrtan“). Neki izvori navode da je vikao „Respica te, hominem te memento“ („Osvrni se, ti si samo čovjek“). Vojnici u pratnji pjevali su tzv. trijumfalne pjesme (carmina triumphalia), koje su ili hvalile pobjedničkog vojskovođu ili su ga pak na satirički način ismijavale kako ne bi na sebe navukao zlu kob. Ceremonija je podrijetlo vodila iz starine, moguće od prethodnih etrurskih rituala.

Parada je slijedila preciznu maršrutu po ulicama Rima, počinjući od vanjske strane Servijevog gradskog zida na Marsovom polju na zapadnoj obali Tibra. Trijumfatori bi potom prelazili pomerium u gradu niz Via Triumphalis (koja je vijekovima kasnije nazvana Via dei Fori Imperiali od strane Benita Mussolinija koji je htio vlastiti trijumf) i te potom kroz ulicu Via Sacra, sve do foruma Forum Romanum. Trijumf je vrhunac dostizao pred hramom Jupitera Optimusa Maksimusa na Kapitol, kada bi trijumfalni vojskovođa pobjedničke lovore darovao bogovima.

Za slavljenje trijumfa se nekada gradio i spomenik. Ovo vodi podrijetlo od Titovog slavoluka i Konstantinovog slavoluka, nedaleko od Koloseuma, a nekad i u blizini samog bojnog polja kao što je slučaj u Tropeum Trajani. Dinastija Flavijevaca je podigla i tzv. Meta Sudans kojim se obilježavalo kada bi trijumfalna povorka morala skretati od ulice Via Triumphaalis na Viu Sacru i Forum.

Nakon što je u doba Principata ustanovljeno da samo članovi carske porodice mogu primati trijumf, drugi građani su umjesto toga primali Ornamenta triumphalia (trijumfalni obilježja), čime je carska porodica stekla političko oruđe.

Flavije Belizar je bio posljednji čovjek koji je primio trujumf (privremeno zamjenjujući cara Justinijana) za zasluge u pobjedi nad Vandalima. Ova ceremonija se održala u Carigradu.