Srednji vijek

Srednji vijek razdoblje je u povijesti Europe koje je trajalo od 5. do 15. stoljeća. To je razdoblje počelo padom Zapadnog Rimskog carstva i okončalo se renesansom i razdobljem velikih geografskih otkrića. Srednji je vijek srednje razdoblje u klasičnoj podjeli povijesti zapadnoga svijeta, koja se dijeli na stari, srednji i novi vijek. Samo srednjovjekovno razdoblje može se podijeliti na rani, razvijeni i pozni srednji vijek.^[1][2]

Depopulacija, deurbanizacija, invazije i seobe naroda, koje su počele tokom kasne antike, nastavile su se tijekom ranog srednjeg vijeka. Barbarski osvajači, među kojima su dominirali razni germanski narodi, formirali su nova kraljevstva u ostacima Zapadnog rimskog carstva.^[3] U 7. stoljeću sjeverna Afrika i Bliski istok, koji su nekad pripadali Istočnom rimskom carstvu, potpali su pod vlast Kalifata, islamske države.^[4] Premda su se u društvu i političkim strukturama dogodile značajne promjene, do potpunog raskida s antikom nije došlo. Na Istoku je preživjelo i kao važna sila opstalo Bizantsko carstvo.^[5] Bizantska kodifikacija rimskog prava, poznata kao Justinijanov kodeks, na Zapadu je ponovno otkrivena u sjevernoj Italiji 1070. godine i otad je vršila velik utjecaj tijekom čitavoga srednjeg vijeka. Na Zapadu većina novih kraljevstava inkorporirala je ono malo preostalih rimskih državnih ustanova. Osnovani su samostani kao dio pokreta usmjerenog k pokrštavanju poganske Europe. Franci su pod karolinškom dinastijom nakratko uspostavili carstvo, koje se krajem 8. i početkom 9. stoljeća prostiralo na veći dio zapadne Europe. No, to je carstvo kasnije podleglo pritiscima unutarnjih građanskih ratova i vanjskih invazija — Vikinzi su napadali sa sjevera, Mađari s istoka, a Saraceni s juga.

Tijekom razvijenog srednjeg vijeka, koji je počeo nakon 1000. godine, europska se populacija znatno uvećala, jer su tehnološki i poljoprivredni izumi omogućili procvat trgovine, a promjena klime srednjovjekovnog toplog razdoblja omogućila je povećanje prinosa usjeva. Kmetstvo, tj. sustav seljaka organiziranih u selo koje vlasteli duguje najam i naturalni rad, te feudalizam, tj. politički sustav u kojoj vitezovi i niže premstvo duguju vojnu službu svojim gospodarima u zamjenu za pravo zakupa zemljišta i plemićkih kuća, predstavljali su dvije temeljne vrste organizacije društva u razvijenom srednjem vijeku. Križari, prvi put spomenuti 1095. godine, označili su prve pokušaje zapadnoeuropskih kršćana da od muslimana vojnim putem povrate kontrolu nad bliskoistočnom Svetom zemljom. Kraljevi su postali poglavari centraliziranih država i utjecali na smanjivanje kriminala i nasilja, ali i na sve veće udaljavanje od jedinstvenog kršćanstva. Teologija Tome Akvinskog, slike Giotta iz Bondone, pjesništvo Dantea Alighierija i Geoffreya Chaucera, putovanja Marka Pola i arhitektura gotičkih katedrala, poput Chartresa, pripadaju među izvanredna dostignuća razdoblja razvijenog srednjeg vijeka.

Pozni srednji vijek obilježile su teškoće i nesreće, među kojima su bili glad, kuga i ratovi, što je sve utjecalo na značajno smanjenje broja stanovnika zapadne Europe; između 1347. i 1350. crna smrt odnijela je živote oko jedne trećine Europljana. Crkveni sukobi, hereze i šizma unutar kršćanske crkve odvijali su se usporedo s ratovima između različitih država, građanskim sukobima i pobunama seljaka. Napredak na području kulture i tehnologije transformirao je europsko društvo i označio kraj srednjeg vijeka i početak ranog novog vijeka.

1. ↑ Power 2006, str. 304
2. ↑ Mommsen 1942, str. 236–237
3. ↑ Heather 2006, str. 111
4. ↑ Collins 1999, str. 138–139
5. ↑ Cunliffe 2008, str. 391–393