Back Амра Abkhazian Mata uroe ACE Тыгъэ ADY Son Afrikaans Sonne ALS ፀሐይ Amharic Cidal AMI Sol AN Sunne ANG Ura ANN

Sunce

Sunce u stvarnoj boji viđeno kroz sigurnosni neutralni filter.

Sunce (astronomski simbol: ☉) je zvijezda u centru našeg Sunčevog sustava. Ona je blještava, bijela, gotovo savršena kugla (razlika između ekvatora i pola je samo 10 km) i sastoji se od plinovite vruće plazme, koja je isprepletena s magnetskim poljima.[1][2] Promjer mu je oko 1 392 000 km, što je za 109 puta više od Zemlje i masu oko 2×1030 kilograma, što je za 330 000 puta više od Zemlje, a to je 99,86 % mase cijelog Sunčevog sustava.[3] Po kemijskom sastavu ¾ mase Sunca čini vodik, dok je ostatak uglavnom helij, a manje od 2 % čine teži elementi kao što su kisik, ugljik, neon, željezo i drugi.

Prema spektralnoj klasi, Sunce spada u klasu G2V. Zbog toga što mu je emisija zračenja najjača u žutozelenom dijelu elektromagnetnog spektra, još se zove i žuti patuljak. Iako je sveukupno svjetlost sa Sunca savršeno bijela, kada se promatra na izlasku ili zalasku, zbog raspršenja svjetlosti u Zemljinoj atmosferi izgleda žuto, narančasto ili čak crveno. Spektralna oznaka G2 pokazuje površinsku temperaturu, koja iznosi 5778 K (5505 °C), dok oznaka V pokazuje da je Sunce, kao i većina drugih zvijezda, u glavnom nizu (Hertzsprung-Russellov dijagram) i da stvara energiju nuklearnom fuzijom, pretvarajući vodik u helij.[4][5] U jezgri Sunca, svake sekunde izgori 4 300 000 000 kg vodika, pretvarajući se u helij. Iako su nekoć astronomi smatrali da je Sunce mala i beznačajna zvijezda, ispostavilo se da je Sunce svjetlije od 85 % zvijezda u Mliječnom putu, a većina zvijezda spada u crvene patuljke.[6][7] Apsolutna magnituda je +4,83, ali budući nam je Sunce puno bliže od ostalih zvijezdi, vidimo ga kao najsjajnije nebesko tijelo s prividnom magnitudom -26,74.[8][9] Vanjski dio Sunčeve atmosfere, koji zovemo korona, stalno ispušta dio plazme u svemir u obliku Sunčevog vjetra, kao struja električki nabijenih čestica koja se širi do otprilike 100 astronomskih jedinica (AJ – udaljenost od Zemlje do Sunca). Balon međuzvjezdane materije koju stvara Sunčev vjetar naziva se heliosfera: to je najveća neprekidna struktura u Sunčevom sustavu. Osim Zemlje i drugih planeta, oko Sunca kruže i asteroidi, kometi, meteoroidi, trans-neptunski objekti u Kuiperovom pojasu i čestice prašine.[10][11]

Kako se cijeli svemir širi, tako se i mi krećemo zajedno s našom galaksijom ili Mliječnim putem, prema zviježđu Vodena zmija i to brzinom od 550 km/s. Najbliža nam je zvijezda alfa Kentaur, koja je udaljena 4,2 godine svjetlosti.[12] Sunčev sustav se okreće oko centra Mliječnog puta, koji je udaljen 24 000 – 26 000 godina svjetlosti i jedan puni krug napravi za 225 – 250 milijuna godina i taj period se naziva galaktička godina. Ako uzmemo u obzir kretanje naše galaksije Mliječnog puta i okretanje oko centra galaksije, onda rezultanta kretanja našeg Sunca je 370 km/s, u smjeru zviježđa Lav i Pehar.[13]

Srednja udaljenost između Sunca i Zemlje je 149 600 000 km ili jedna astronomska jedinica, što svjetlost prijeđe za 8 minuta i 19 sekundi. Energija koju prenosi Sunčeva svjetlost daje gotovo sav život na Zemlji, zahvaljujući fotosintezi, a ujedno pokreće vrijeme i klimu na Zemlji.[14]

  1. ↑ „How Round is the Sun?”. NASA. 2 October 2008. Arhivirano iz originala na datum 2011-05-13. Pristupljeno 7 March 2011. 
  2. ↑ „First Ever STEREO Images of the Entire Sun”. NASA. 6 February 2011. Arhivirano iz originala na datum 2011-04-16. Pristupljeno 7 March 2011. 
  3. ↑ Woolfson, M. (2000). „The origin and evolution of the solar system”. Astronomy & Geophysics 41 (1): 1.12. DOI:10.1046/j.1468-4004.2000.00012.x. ISSN 1366-8781. 
  4. ↑ „Sun”. World Book. NASA. Arhivirano iz originala na datum 2005-02-17. Pristupljeno 2009-10-31. 
  5. ↑ Wilk, S. R. (2009). „The Yellow Sun Paradox”. Optics & Photonics News: 12–13. Arhivirano iz originala na datum 2012-06-18. Pristupljeno 2015-03-05. 
  6. ↑ Than, K. (2006). „Astronomers Had it Wrong: Most Stars are Single”. Space.com. Pristupljeno 2007-08-01. 
  7. ↑ Lada, C. J. (2006). „Stellar multiplicity and the initial mass function: Most stars are single”. Astrophysical Journal Letters 640 (1): L63–L66. Bibcode 2006ApJ...640L..63L. DOI:10.1086/503158. 
  8. ↑ Burton, W. B. (1986). „Stellar parameters”. Space Science Reviews 43 (3–4): 244–250. DOI:10.1007/BF00190626. [mrtav link]
  9. ↑ Bessell, M. S.; Castelli, F.; Plez, B. (1998). „Model atmospheres broad-band colors, bolometric corrections and temperature calibrations for O–M stars”. Astronomy and Astrophysics 333: 231–250. Bibcode 1998A&A...333..231B. 
  10. ↑ „A Star with two North Poles”. Science @ NASA. NASA. 22 April 2003. Arhivirano iz originala na datum 2009-07-18. Pristupljeno 2015-03-05. 
  11. ↑ Riley, P.; Linker, J. A.; Mikić, Z. (2002). „Modeling the heliospheric current sheet: Solar cycle variations”. Journal of Geophysical Research 107 (A7): SSH 8–1. Bibcode 2002JGRA..107.1136R. DOI:10.1029/2001JA000299. CiteID 1136. Arhivirano iz originala na datum 2009-08-14. Pristupljeno 2015-03-05. 
  12. ↑ Adams, F. C.; Laughlin, G.; Graves, G. J. M. (2004). „Red Dwarfs and the End of the Main Sequence”. Revista Mexicana de Astronomía y Astrofísica 22: 46–49. Bibcode 2004RMxAC..22...46A. Arhivirano iz originala na datum 2011-07-26. Pristupljeno 2015-03-05. 
  13. ↑ Kogut, A.; et al (1993). „Dipole Anisotropy in the COBE Differential Microwave Radiometers First-Year Sky Maps”. Astrophysical Journal 419: 1. Bibcode 1993ApJ...419....1K. DOI:10.1086/173453. 
  14. ↑ Simon, A. (2001). The Real Science Behind the X-Files : Microbes, meteorites, and mutants. Simon & Schuster. str. 25–27. ISBN 0684856182. 

Developed by StudentB