Tibet

Za autonomnu oblast Kine, vidite članak Tibet (autonomna oblast).

Tibet (tibetanski: བོད་; Wylie: Bod, kineski: 西藏; pinyin: Xīzàng) je velika visoravan u Aziji, sjeveroistočno od Himalaje, koja predstavlja tradicionalnu postojbinu Tibetanaca kao i drugih etničkih grupa kao što su Monpe, Qiang i Lhoba, a u kojoj također živi brojna zajednica Han Kineza i Huija. Tibet predstavlja najvišu oblast na svijetu, sa prosječnom nadmorskom visinom od 4.900 m.

<div" cellpadding="0">
	Autonomna oblast Tibet unutar NR Kine
	"Veliki Tibet"; Tibet kakvim ga vide tibetanske emigrantske organizacije
	Tibetanske oblasti kakvima ih je označila NR Kina
	Oblasti pod kineskom kontrolom za kojima prisiže Indija kao dio Aksai China
	Oblasti pod indijskom kontrolom za kojima prisiže NR Kina kao dio Tibeta
	Ostale historijske oblasti unutar tibetanske kulturne sfere

Tibet se u historiji pojavio u 7. vijeku kao ujedinjeno carstvo, ali se uskoro podijelio na nekoliko teritorija. Najveći dio zapadnog i centralnog Tibeta je često bio ujedinjen pod barem nominalnom vlašću tibetanskih vladara sa sjedištem u Lhasi, Shigatseu ili obližnjim lokakcijama; te vlade su u različita vremena bila pod mongolskim ili kineskim sizerenstvom. Istočne oblasti Kham i Amdo su često imale decentraliziranu domaću vlast, podijeljenu između malih kneževina ili plemenskih grupa, dok su često padale pod neposrednu kinesku vlast; većina tih oblasti je kasnije pripojena kineskim provincijama Sichuan i Qinghai. Godine 1951. je nakon kraćeg oružanog sukoba Tibet pripojen novouspostavljenoj Narodnoj Republici Kini a prethodna tibetanska vlast formalno ukinuta 1959.^[1] Danas NR Kina upravlja zapadnim i centralnim Tibetom kao autonomna oblast Tibet dok su istočne oblasti dio provincija Sichuan i Qinghai. U Tibetu postoje tenzije između domaćeg stanovništva i kineskih vlasti, kao i tibetanski pokret za nezavisnost koga čine disidentske grupe u izbjeglištvu.^[2] Kinezi su 1950. prekršivši međunarodni zakon ušli sa svojom vojskom u istočni Tibet i na kraju uspjeli okupirati cijelu zemlju unatoč sve većem otporu. Vlasti u Pekingu govorile su o "oslobađanju" Tibeta od srednjovjekovnog feudalnog vladara, no narod se prema njima odnosio kao prema neprijatelju. Brojne pobune su silom ugušene. Oko 100.000 Tibetanaca pobjeglo je iz zemlje u Indiju, a to je 1959. učinio i Dalaj Lama. Uskoro je provedeno sustavno iskorjenjivanje tibetanske kulture. Velike živopisne svetkovine Tibetanaca su zabranjene kao "preskupe", samostani su raspušteni i opljačkani. Ono što nije uništeno tijekom "oslobođenja", dok UN nije ništa poduzimao, podleglo je kasnije tijekom Kineske kulturne revolucije. Mao Zedong dao je uništiti 10 000 kipova Bude i spaliti slike i zapise. Cijeli samostani raščišćeni su kamen po kamen. U međuvremenu je Lhasa postala glavnim gradom "kineske autonomne pokrajine" i posljednja utvrda tibetanske kulture, iako većinu stanovnika čine Kinezi. Od 4 000 vjerskih mjesta drugdje u Tibetu, vjernicima je na raspolaganju nešto više od 100, a u Lhasi je zabranjeno obnoviti teško oštećeni hram Jokhang i učiniti ga ponovno žarišnom točkom za procesije. Istodobno je palača Potala pretvorena u muzej narodnog blaga koji je nakon duge službene zabrane konačno bio otvoren turistima sa Zapada.^[3]

Ekonomijom Tibeta dominira naturalna poljoprivreda, iako se posljednjih decenija u Tibetu razvio i turizam. Dominantna religija TIbeta je tibetanski budizam, iako postoje i muslimanske i kršćanske manjine. Tibetanski budizam daje snažan uticaj umjetnosti, muzici i festivalima u regionu. Tibetanska arhitektura održava kineski i indijski uticaj. Tradicionalna kuhinja se temelji na pečenom ječmu, mesu od jaka i tibetanskom čaju.

1. ↑ „Q&A: China and Tibet”. BBC News. 19. 6. 2008. 
2. ↑ „Regions and territories: Tibet”. BBC News. 11. 12. 2011. 
3. ↑ Najljepša mjesta na svijetu, LEO COMMERCE, Rijeka-Zagreb 2009., str. 218.