Werner Herzog | |
---|---|
Biografske informacije | |
Rođenje | München, Njemačka | 5. 9. 1942.
Supružnik | Martje Grohmann (1967–87) Christine Maria Ebenberger (1987–94) Lena Herzog (1999) |
Opus | |
Djelatni period | 1962.-danas |
Werner Herzog Stipetić (München, Njemačka; 5.9. 1942., -) njemački je filmski redatelj i scenarist, poznat po iznimno hrabrom, gotovo gerilskom načinu snimanja filmova i rješenjima kako da ih ostvari uz teške uvjete. Otac mu je bio Nijemac, a majka Hrvatica. Smatra se jednim od najznačajnijih pripadnika novog njemačkog filma, pokreta kojemu pripadaju i Rainer Werner Fassbinder, Margarethe von Trotta, Volker Schlöndorff, Werner Schröter i Wim Wenders. U njegovim filmovima se često javlja tema o individualcu koji ima viziju ili nemogući san, a koji to ne uspijeva ostvariti u svijetu koji ga sruši. Filmski leksikon navodi da Herzog "tematizira iznimne i izdvojene osobe (često "vizionare", katkad marginalce) te pojave, koje sup(r)otstavlja mediokritetsko-rigidnoj društvenoj sredini odnosno moćnoj, nedokučivoj prirodi. Ljudska egzistencija presudno je obilježena bezizlaznošću i beznađem, povijest se susreće s mitom, groteska s poetičnošću, jedna kultura s drugom, a filmska struktura usmjerena je prema kreiranju distancirano-meditativna ugođaja pri čemu se narativno-dramaturška dimenzija djela često izrazito zanemaruje."[1]
Najpoznatiji je po filmskoj suradnji sa ekscentričnim glumcem Klausom Kinskijem, sa kojim nitko nije htio raditi više od jednom, a Herzog je s njim snimio čak pet filmova - Aguirre, gnjev Božji, Woyzeck, Fitzcarraldo, Cobra Verde i Nosferatu. Usprkos tome što su njihove nesuglasice i Kinskijevi izljevi bijesa dosegli legendarne razmjere, surađivali su od 1972. do 1988. Roger Ebert je njegov film Aguirre, gnjev Božji uključio ne samo u svoj popis "Velikih filmova",[2] već ga je 2002. i 2012. uključio u popis 10 najdražih filmova pri anketi za časopis Sight & Sound.[3]
Herzog je za dokumentarni film *Encounters at the End of the World (2007) nominiran za Oscara za najbolji dokumentarac, za igrani film Fitzcarraldo za nagradu BAFTA za najbolji strani film, dok su četiri njegova filma nominirana za Zlatnu Palmu u Cannesu, od kojih je 1982. osvojio nagradu za najboljeg režisera za Fitzcarralda. Nominiran je i dva puta za Nagradu nezavisnog duha.